Bejahad 2004

Peti Bejahad, održan na Hvaru u posljednjem tjednu rujna, ne samo da je bio dosad najbrojniji nego i po dobnom rasponu - od 4 do 84 godine – najobuhvatniji. Prema riječima njegova direktora i tvorca Vlade Šalamona bilo je 328 prijavljenih, uz 41 sponzora i donatora, a neki su, da bi došli, preletjeli pola globusa. Rastepeni po svijetu rođaci, bivši Sarajlije, stigli su iz Teksasa, španjolske Marbelle, Izraela, Londona, Zagreba, da bi se još jedanput svi sastali i zagrlili.

Beogradski književnik Filip David i njegov bivši beogradski književni kolega, David Albahari, već desetljeće u kanadskom Calgaryju, svaki za svojim kompjuterom , obojica u svojevrsnoj izolaciji od okoline, bez prethodnog dogovora o temama, po narudžbi specijalno za Bejahad napisali su svaki svoju knjigu eseja. Kad su e-mailom jedan drugom poslali rukopise, iznenadili su se shvativši da su im teme vrlo slične, gotovo iste: pitanje piščeva identiteta, nostalgija, odnos prema riječima, takozvani novi antisemitizam. Beogradski David kaže kako ga u sredini u kojoj živi ne smatraju srpskim piscem iako piše na srpskom. Živi u svojoj zemlji, a ima osjećaj kao da je u egzilu. Pitao je kanadskog Davida: «Što si ti u Kanadi, srpski ili jevrejski pisac?» Albahari: «Calgary je u državi Alberti, koja je kao kanadski Teksas. Ima naftu, goveda i kauboje, a ja mu dođem nešto kao kaubojsko naftaško jevrejski pisac iz Srbije. Nisam postao kanadski pisac jer i dalje pišem na srpskom jeziku, a na engleski me prevode. No, tješi me da to nije postao niti Škvorecki. koji u Kanadi živi desetljećima,ali i dalje piše na češkom.»

Ovaj osvrt nema ambiciju pobrojati i komentirati sva događanja, jer je to nemoguće, već pridržavam pravo na vlastiti izbor u dobroj vjeri da će me Darko Fischer nadopuniti ako sam nešto bitno propustila. Na Bejahadu se dogodilo da svoju promociju doživi i knjiga koja još ne postoji, naime kako je objasnio njezin promotor Predrag Lucić iz «Feral Tribunea», još je u «špaltama», a nije tiskana, jer «štampaduri» se još nisu vratili s godišnjeg odmora. Autor Predrag Finci, bivši Sarajlija, profesor filozofije i estetike, koji je iz okupiranog Sarajeva kao izbjeglica dospio u London, sa svojim se izdavačem upoznao samo pet minuta prije promocije. Navodno knjiga će, kad izađe, izazvati prilično polemika.

Dva Darka, Salom iz Beograda i Fischer iz Osijeka, predstavili su drugu knjigu sjećanja Jevreja o Holokaustu «Mi smo preživeli», koja je prošle godine izašla u Beogradu u izdanju Jevrejskog istorijskog muzeja i SJOJ. U obje knjige ovog zbornika objavljena su sjećanja 84 autora, a u pripremi je i treća knjiga . U ovom broju Ha-kola objavljujemo oglas Jevrejskog istorijskog muzeja kojim se pozivaju autori iz Hrvatske da svojim prilozima sudjeluju u nastajanju ove važne dokumentacije iz koje će generacije koje dolaze jednog dana učiti povijest.

Pljesak i čestitke požnjela je Jasminka Domaš kao scenaristica dokumentarnog filma Svjetlo u tami o preživljavanju dvojice židovskih dječaka iz Varaždina, Artura Rosnera i Vedrana Haryja, i o ljudima koji su ih spasili izloživši opasnosti vlastiti život. Neke od protagonista tog filma imali smo prilike upoznati u zagrebačkoj Židovskoj općini prije nekoliko godina kada im je bila uručena medalja Pravednika.

Doc. dr. Mario Streha s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu predstavio je novu knjigu Ive Goldsteina Židovi u Zagrebu 1918-1941, (578 stranica, u izdanju Novog Libera). Nakon Holokausta u Zagrebu to je druga od najavljene ukupno četiri knjige posvećenih povijesti Židova u Zagrebu u kojima ovaj autor planira obuhvatiti razdoblje od srednjeg vijeka pa do današnjih dana. Kako je istaknuo Mario Streha «Ivo Goldstein strogo vodi računa o tome da je povijesna zbilja autonomna, te da povijesne činjenice, zbivanja i ličnosti treba promatrati u okviru vremena u kojem su se događali. U njegovu pristupu nema ni simpatije ni antipatije, već postoji samo snažna želja da se pokuša objasniti što se dogodilo i zašto se dogodilo, što ne isključuje da knjige Ive Goldsteina ne izražavaju njegov vrijednosni sustav. Židovska zajednica bitno je obilježila društveni život u Zagrebu i Hrvatskoj između dva svjetska rata i dug je hrvatske historiografije da o tome progovori. Ivo Goldstein je rekao kako mu je posebno bilo stalo da ova knjiga bude predstavljena na skupu Židova iz bivše Jugoslavije zato jer govori i o tome kako je nastajalo jugoslavensko židovstvo nakon raspada Austrugarske monarhije. Zagrebačka, osječka, subotička, novosadska židovska zajednica bile su na periferiji velikog carstva u kojemu je živjelo 250.000 Židova, ugledale su se u velike centre Beč i Budimpeštu i egzistirale kao njihov privjesak. Nakon 1918. te su se zajednice našle u potpuno novom okruženju. Židovi iz bivše Austrougarske mahom su govorili njemački ili mađarski, zbog čega ih se, za razliku od pripadnika srpske i južnosrpske (makedonske), odnosno bosanske sefardske zajednice, u monarhističkoj Jugoslaviji dugo vremena smatralo stranim tijelom i dovodila se u pitanje njihova lojalnost novoj državi., štoviše jedan dio njih ne može dobiti državljanstvo nego dobivaju izgon iz zemlje. O odnosu govori i činjenica da je vrhovni rabin tadašnje Jugoslavije, bivši beogradski rabin Isak Alkalaj, u Zagreb prvi put došao tek 1925, i to na pogreb bivšeg zagrebačkjog nadrabina Hosee Jacobija. Bitni faktor koji je doveo do kohezije u jugoslavenskom židovstvu bio je cionizam, za kojega se može reći da je bio svojevrstan židovski narodni preporod. Govoreći o razdoblju nakon dolaska nacista na vlast u Njemačkoj Ivo Goldstein je napomenuo da je u razdoblju od 1933-1941. kroz Zagreb prošlo preko stotinu tisuća židovskih izbjeglica. Njegova knjiga završava pitanjem kako je bilo moguće da inače tradicionalno oprezni, katkad i nepovjerljivi Židovi, pored svih tih izbjeglica, tako bespomoćno i slijepo čekaju masovnu smrt koja nije došla nenajavljena.

Doživljavam kao promašaj što je na Bejahadu izostala promocija još jedne upravo izašle knjige o zagrebačkim Židovima – knjige autobiografskih zapisa 1924-1942 iz pera Branka Polića (Vjetrenjasta klepsidra, Durieux, 2004), koja je sjajna ilustracija građanskog židovskog Zagreba, iznutra, osobno i autentično doživljenog istog onog svijeta o kojemu piše 1958.godine rođeni historičar Goldstein.

Dosad najznačajnija svjetska ličnost na Bejahadu.bio je mađarski filozof Gyorgy Konrad od kojega se mnogo očekivalo ali je on svoje predavanje nažalost dosta monotono čitao na engleskom jeziku, a simultani prijevod pogotovo nije mogao postići uvjerljivost žive i spontano izgovorene riječi. Šteta, jer je Konradovo predavanje zapravo bilo izvrsno, što sam shvatila tek naknadno kad sam ga pročitala, posudivši tekst od prevoditeljica – govorio je o tome što to znači nositi teret židovstva na vratu u Evropi i što sve ulazi pod pojam židovskog nasljeđa, na koji se način ono prožima s evropskim naslijeđem, kao i o svom vlastitom odnosu prema tom nasljeđu. Predavanje će, pretpostavljam, biti objavljeno u brošuri Bejahada, ali tek dogodine – a moglo ga se fotokopirati i umožiti, pa da ga oni koje zanima pročitaju još dok su na Hvaru.

Konrad je za mikrofon istog dana poslijepodne sjeo još jedanput, za isti stol zajedno s Davidom Albaharijem, Filipom Davidom i Žarkom Puhovskim kao moderatorom, a tema koju su najavili glasila je «Evropa-Židovi –Izrael danas». Puhovski je taj naslov smjesta komentirao kao maksimalno apstraktan, primijetivši kako je Konrad toga jutra govorio o tome kako Židovi u srednjoj Evropi predstavljaju Zapadnu Evropu iako u stvari mnogi od njih dolaze iz Istočne Evrope. Evropa se pojavljuje kao apstraktni centar u odnosu na kojega smo mi na periferiji, ali nije jasno što je u tom centru. Za Filipa Davida prva asocijacija na ovu temu je novi antisemitizam koji se danas manifestira ponajprije kao «anticionizam». Međutim, nakon stvaranja države Izrael riječ cionizam izgubila je svoje ranije značenje, pa prema tome «anticionizam» ne znači ono što sama ta riječ kaže. To je tek maska za stari antisemitizam, samo preobučen u novo ruho. David Albahari je branio je svoje pravo da o Izraelu govori i kritički. Gyorgy Konrad je rekao kako se tek posljednjih godina, u Mađarskoj javno priznalo da bez kolaboracije samih Mađara Holokaust u Mađarskoj ne bi bilo moguće provesti, što ne mijenja činjenica da je u Budimpešti je preživjelo 130.000 Židova. Također, upitao je, imaju li Židovi pravo braniti svoj život, ili je njihova dužnost da se daju ubiti. Ispada da je Shengen O.K, a zid kojega su Izraelci sagradili da bi se zaštitili od ubojica nije O.K. A sasvim je naopako uspoređivati taj izraelski zid s Berlinskim zidom, koji je sagrađen da istočni Nijemci ne bi mogli pobjeći iz zemlje.Uspostavljaju se dvostruka mjerila i kao da Evropa hoće da Židovi ostanu u ulozi žrtve. Dobro je međutim da svijet nauči da je ubiti Židova vrlo skupa igra. On osobno pokušava s optimizmom gledati na ujedinjenu Evropu koja se razvija u nešto mnogo veće od nacionalne države, a to za Židove nije loše. Uostalom evropski ustav zabranjuje antisemitizam. U današnjoj Evropi ipak nema progona i nasilnih demonstracija protiv Židova, a ekstremisti su marginalne grupe. A ako smijem sanjati, zaključio je, onda će možda i Izrael jednog dana biti u EU.

Četvrtog dana na programu je bilo predavanje Žarka Puhovskog na temu Demografska manjina-kulturna izvrsnost. Sudeći po dupkom punoj dvorani iz koje sat i po nitko nije izlazio većini sudionika bilo je zanimljivo slušati ga, pa makar se s njim sasvim i ne slagali. Spremno i duhovito je odgovarao na svakojaka pitanja kao npr. po čemu se razlikuje moderni antisemit od staromodnog. Moderni je, naime, onaj koji je od staromodnog naučio što se smije reći a da se ne dođe u zatvor. Teza koju je iznio Puhovski jest da se iz redova židovske demografske manjine pojavljuju ključne prevratničke figure, osobe koje su preokrenule vladajuće kulturne, znanstvene i političke svjetonazore, poput Freuda, Einsteina, Kafke, Schoenberga, pa i Marxa. To su iznimni ljudi koji svaki na svom području predstavljaju revoluciju, ukidaju tradiciju i ruše autoritete, kao primjerice Schoenberg koji je nesumnjivo destruirao dotadašnji pojam sklada u glazbi, no dovodeći se pritom u poziciju da ih kao Židove optužuju zbog «imanentne destruktivnosti». U novije doba očita je tendencija prešućivanja njihova židovstva, odnosno hoće se posvojiti njihovo djelo ali se u interpretaciji nastoji zatajiti židovske korijene autora. U drugoj varijanti i djelo i njegov autor pospremaju se u muzej i u današnjem svijetu egzistiraju još samo kao muzejski eksponati za što je posljednjih nekoliko godina ilustrativan primjer Charlotte Salomon, slikarice rođene 1917. u Berlinu i ubijene u Auschwitzu 1943. Uoči odvođenja u logor, u samo dvije godine, od 1940-1942, kao izbjeglica u južnoj Francuskoj ona je naslikala preko tisuću gvaševa na temu svakodnevnog života svoje obitelji i svoje okoline, opskrbivši ih dodatno tekstualnom i glazbenom podlogom. Ta pripovjest, koja nalikuje stripu, o sekularnom židovskom životu u međuratnom Berlinu pod naslovom Život ili kazalište posljednjih nekoliko godina postala je svjetski hit, pa kao putujuća izložba obilazi muzeje po Evropi i Americi, od Amsterdama do Londona, New Yorka, Bostona i Toronta, a opus Charlotte Salomon postaje na neki način simbolom novog odnosa spram židovske tradicije u današnjoj Evropi. Dok živi Židov s kapicom na glavi na ulicama evropskih velegradova danas nerijetko opet dobiva batine, Charlotte Salomon nakon smrti u krematoriju ponovno živi sa svojim gvaševima kojima se za života pokušavala prošvercati u svoju nežidovsku okolinu, ali njezino je mjesto danas u muzeju. Velikani koji su bili prevratničkji važni smještaju se u muzej u kojemu se posebnost židovske egzistencije svodi na razinu proučavanja kulture Maya. Židove se smješta u rezervat, a pravi moderni antisemit, kaže Žarko Puhovski, danas bi najradije bio kustos u Židovskom muzeju. Paralelno s uspjehom filma Schindlerova lista javo se i novi val judeonostalgije u nežidova, pa tako samo u Berlinu najmanje pet agencija organizira i reklamira ture za Amerikance i Japance na tragu mjesta koja se spominju u filmu. Po berlinskoj Oranienburgerstrasse šeću statisti odjeveni u nošnje Židova iz 17 stoljeća i stvara se neka vrsta židovskog Disneylanda ili evropske židovske verzije indijanskog rezervata, dok u praškom kafiću turisti mogu slušati predavanje na engleskom o posebnosti židovskog stava o seksu.

S političkog stajališta možda je to dobro, ali meni se to ne sviđa, iako bi moja baka rekla ´bolje to nego kamen u glavu´, zaključio je Puhovski, dodavši još kako za Jacksona Polllocka, na primjer, uvijek kažu samo da je Amerikanac, dok će za Sorosa bezuvjetno naglasiti da je američki Židov. Spomenuo je i Dianu Pinto, koja je također trebala doći na Bejahad, ali je i ona nažalost otkazala, a koja se u eseju objavljenom u evropskom židovskom magazinu Golem pita kako da se Židovi u suvremenoj Evropi snađu u novim evropskim .židovskim prostorima koje u sve većim razmjerima stvaraju, nastanjuju i njima čak i upravljaju nežidovi?

Na večernjim je koncertima prevladavala orijentalna egzotika, no kad je već riječ o glazbi svakako valja upozoriti na izvrstan i veoma dirljiv film «Ključ iz Španije: pjesme i priče Flory Jagode», kojega je u Los Angelesu snimila Ankica Petrović. Film je pobrao višeminutni aplauz, a organizatori Bejahada su obećali kopije filma poslati zainteresiranim židovskim općinama diljem prostora bivše Jugoslavije, pa se valja nadati da će biti prikazan i u Zagrebu. Kao mlada djevojka Flory Jagoda, tada Florica Papo, u Zagrebu je učila glazbu kod vrsne pedagoginje Ide Štrasberg sve dok jednog dana na vrata svoje učiteljice nije došla sa židovskom zvijezdom na prsima, a učiteljica pred njom zatvorila vrata. Više o Flory Jagodi možete naći na internetu pa i naručiti neke od njezinih CD-ova s ladino pjesmama koje ju je u djetinjstvu naučila njezina nona u bosanskoj Vlasenici.

U lijepom će mi sjećanju ostati sjenica za Sukot na najgornjem katu terase i kiduš nakon zalaska sunca u društvu s našim rabinom Kotelom Da Donom. Možda i zato jer je na Bejahad došla velika grupa mađarskih židovskih funkcionera (poveli su sobom i izvrstan Klezmer band) neubičajeno mnogo prisutnih te večeri na terasi imalo je kapice na glavi.

Pred odlazak u nedjelju Vlado Šalamon je obavijestio zainteresirane o Bejahadu 2005. Datum održavanja je od 24.IX.- 1.X., gostovat će liberalna židovska zajednica iz Amsterdama, a ambicija je organizatora da tematsku tribinu podigne na višu razinu filozofske rasprave s odgovarajućim zvučnim imenima. Inače, izložba fotografija iz Varšavskog geta s prošlogodišnjeg Bejahada ove jeseni gostovala je u New Yorku.

Vlasta Kovač