Bio sam u gostima, u stvari u radnoj poseti Jasni davne 1977. godine sa grupom omladinaca iz Beograda u njenom Groznjanu. Ne secam se tacno kako smo putovali iz Beograda do Groznjana, divnog gradica na vrhu brda u Istri. Secam se samo da je tada bio period kada je Muzicka omladina imala neke programe u gradu i da nismo mogli kolima da udjemo dok nas nisu najavili - da li je to bio taxi ili neki prevoz, sada vise ne bih znao da kazem. Groznjan je grad, koliko god da je mali, mozda cak moze da se kaze - malecki. Ima sve sto grad treba da poseduje, svoju crkvu, glavni trg, gradsku kucu i vecnicu, skolu, ama bas sve. A tek pogled sto ima, ne moze se recima opisati ta lepota kada stanes na zidine i bacis pogled u daljinu preko brda i dolina sve do mora.
Nasa Jasna je tu u tom Groznjanu, koji je postao velika umetnicka kolonija, nasla svoj dom i sredila svoj umetnicki atelje davne 1970. Keramiku je izradjivala sa jevrejskim motivima, ali i sve ostalo kao nakit i bizuteriju : broseve, prstenje, priveske, naravno na keramici sa ispecenim staklom iz Murana.
Meni je ostalo u secanju kako su se ti staklici u raznim bojama pekli sa glinom i na keramici pravili bozanstvene oblike koji su se presijavali onako zaobljeni posle pecenja kako samo staklo ume da se istopi i zaobli. A u staklu su bile zarobljene zvezde raznih boja i obilka.
Gledao sam male keramicke peci, pa i one vece kako rade, ucio kako se sa nekim piramidama u boji odredjuje temperatura unutar peci jer je pretoplo za neki termometar - istopilo bi ga. Svako staklo druga temperatura, svaka boja odredjena temperatura. Komplikovano ali veoma interesantno, privuce ti paznju i samo piljis u pec kroz mali otvor oko vrata, cekas kad ce piramida da pocne da se topi, kad ce boja da potamni i da se sve ispece. A da bi se peklo moralo je prvo da se osusi - glineni komadi koje smo pravili su se krivili, pa pucali, pa smo se nervirali i nanovo pravili, sve izpocetka.
Nas petoro je doslo u "radnu" posetu - da joj pomazemo, izradjujemo odlivke iz njenih modela u glini, pa bogami i da zaradimo neke male pare jer nas je placala po komadu izradjenih glinenih modela. Bili smo u studentskom/omladinskom domu gde je stanovala muzicka omladina, a posto je grad jako mali nema nikakvog smisla da kazem blizu ili daleko od njenog ateljea, mada se ni ne secam.
Radili smo nekoliko dana, isli na izlete u okolna mesta i na more na kupanje, Piran, Portoroz.
Bili su tu Jasna iz Nisa, Mika, Leli, Zoran, i ja. Upoznali smo Jasninog muza Ecia Kozlovica. Ecio je bio odlican kuvar, spremao je hranu i mi smo zajedno rucavali.
Proslo je pola veka od tada, ali i dalje se secam Jasninog zaraznog smeha - imala je smisla za salu i veselo nam je bilo sve vreme posete i dok smo radili uvek smo se salili i smejali.
Mika je naucio zanat, nabavio opremu i sam poceo da se bavi pravljenjem nakita od keramike kad se vratio kuci. Ja nisam imao sklonosti ka umetnosti, a nemam ni sada i to iskustvo je bilo samo divno iskustvo; ja sam tada vec zavrsavao fakultet i odlazio u Ameriku na dalje studije.
Posetio sam Groznjan puno godina kasnije, ona vise nije bila tu, njen atelje je bio zatvoren, tu je sada neko drugi stanovao, a Ecia sam nasao u lokalnom baru i pozdravio ga. Godine su prosle nije me se bas sasvim sigurno secao.
Pola veka od ove posete, bas lepe uspomene, koliko god izbledele, me podsecaju na to "umetnicko" iskustvo. A fotografije me podsecaju ovako celavog da sam nekad bas imao veliku crnu kosu i bradu.
Raka u Barceloni 2026
