Udruga Židovske omladine Rijeke – SIMHA se trudi da njezine inicijative budu u skladu sa statutom Udruge, a jedna od njih je svakako očuvanje svjesti o povijesti i baštini židovskog naroda.
Zbog toga Udruga Simha surađuje sa
nekoliko arhiva u zemlji i šire. Među tim arhivima je
i Jevrejski istorijski muzej u Beogradu. Preko interneta istražujući
povijesni fond o području koje geografski pokrivaju Židovske općine, pronašli
smo tekst na njemačkom jeziku o Opatijskoj židovskoj zajednici na 15 stranica.
Preveli smo tekst koji je svjedočanstvo o osnivanju, razvoju , vrhuncu i propasti Opatijske židovske općine.
Svjedočanstvo je napisao 1964. Bernardo Nathan, zadnji predsjednik židovske općine Opatija u 84.godini života. Time je ispunio obećanje dato članovima tadašnje opatijske židovske općine.
Svjedočanstvo navodim autentično i onako kako je pisano.....
Uvod
Ovaj uvod će pojasniti, zbog čega sam tek sada, u odmakloj dobi, odlučio ispuniti želju Saveza, te ispričati priču o židovskoj zajednici Opatije. Opisati ću njihov nastanak, opstanak i kraj. Težak je to posao, držati nekrolog o vlastitu životu, nastajanju židovske zajednice, te opisati tešku borbu do uspjeha a potom i kraj tog mukotrpnog procesa.
Godine 1945, sam se sa svojom obitelji vratio u svoju zavičajnu Opatiju iz izbjeglištva od nacifašizama, te sam vidio kako je naš stan čitav opljačkan. Kada sam svoje kućanstvo donekle vratio u red, postavio sam si pitanje, što se dogodilo sa preostalim članovima i našom općinom. U sličnom stanju kao što je bio moj dom, bilo je i sve ostalo. Hram je sa čitavim svojim inventarom bio uništen, nekolicina preostalih članova u Opatiji godine 1944., koji iz raznih razloga nisu mogli pobjeći, su u lipnju 1944. deportirani ili uništeni od strane SS-a.
Iz ureda općine je sav namještaj pokraden, nestali su svi spisi iz arhive, spisi su bili porazbacani po podu, a dio istih je od stanovnika hrama korišten za potpalu. Pronašao sam samo hrpu molitvenika , potrganih spisa, jednom riječju kaos. Sakupio sam ono što sam smatrao bitnim, no toga je bilo vrlo malo, jer nedostajali su baš oni bitni spisi. Nedostajao je kupoprodajni ugovor groblja i zgrade, potvrde o plaćanju, blagajnička knjižica i protokoli sa sjednica i zaključci. Ono malo što sam mogao prikupiti su stajališta mojih opisa, sve ostalo sam sažeo iz svog sjećanja. Najžalosnije je to, što je nedostajao plan groblja, gdje su bila popisana imena svih ukopanih. Želim naglasiti, da pri opisu židovske zajednice u Opatiji , moram napomenuti i svoj angažman, koji je neizbježan, jer od samog početka pa sve do kraja sam bio prisutan, te sam stoga mogao pratiti nastanak, te sve potkrijepljeno činjenicama i opisati.
Već sa 19 godina sam imao ambiciju, organizirati sve židove iz Opatije sakupiti u jedan savez, pojedince zaintrigirati , te potom surađivati kao zapisničar i „pogonska snaga“.
Nadam se da će moj opis biti sačuvani spomen na svu muku stvaranja malene ali savršeno djelujuće židovske zajednice.
Bernardo Nathan
Kada je godine 1892. austrijsko dioničarsko društvo „Südbahngesellschaft“ osnovalo lječilište Abbaziu, te sagradilo zgradu Bazar-Mandria, naselile su se prve židovske obitelji u Abbaziu[1]. Poimence: Heinrich Galles sa suprugom i dva sina, Julius Kadisch sa majkom, Joseph Nathan sa suprugom i sinom, doktor Martin Szigeti sa suprugom i kćeri, Moritz Tipograf. Poslovni ljudi, knjižari, urari i liječnici su se doselili kako bi si izgradili budućnost. Gore navedeni su imali svoje prostore u sagrađenoj zgradi, te su iz istog razloga gradili stanove u susjednoj zgradi. Ondje su se nalazile i pošta i ljekarna.
U nadolazećim godinama se broj židova povećao sukladno porastu protoka stranaca i razvitku lječilišta. Dugo godina nije bilo nikakvih sastanaka, kako nije postajala niti jedna židovska institucija. Susjedni grad Fiume imao je židovsku zajednicu, no židovi iz Abbazie nisu mogli biti primljeni kao članovi, budući da je tada Fiume bio pod mađarskom vlasti, a Abbazia je bila pod Istrom, odnosno pod Austrijom.
Državnopravno su židovi iz Abbazie spadali pod djelatni krug Tršćanske istarske kulturne općine. Jedan neznatna stvar u 1898. godini je podigla samopouzdanje, tada već znatne količine židovskih stanovnika u Abbaziji, te ih je potaknula na pripajanje i ujedinjenje. Od tada u Opatiji postoji zajedničko groblje, u kojem su unatoč činjenici da je to kršćansko groblje, pokapani svi bez razlike. No ovo groblje je za ovu brzo rastuću općinu postalo premalo, te je gradska upravo stoga odlučila sagraditi novo groblje koje odgovara svim potrebama ljudi.
Prilikom izgradnje objavljen je natječaj koji je otprilike ovako glasio „1. X m2 velika parcela za katolike, 2. X m2 parcela za protestante, 3. X m2 na krajnjem rubu za poganine i samoubojice.“
Ovakva objava, koje je nas židove svrstala među poganine, bio je povod da grupa židova iz Abbazie osnuje savez, gdje su mogli protestirati protiv ovako uvredljiva opisa naše vjere, te su odlučili organizirati povjerenstvo, s kojom će moći nastupiti.
Broj tadašnjih židovskih stanovnika Abbazie, narasla je na otprilike 60-70 duša, te je nastala potreba za izgradnjom religijskih institucija. Ova odluka bila je prihvatljiva i gostima, budući da se je veliki broj posjetitelja lječilišta izjasnilo kao židovi.
Prilikom slijedećeg sastanka, sastavljeno je provizorno povjerenstvo, čiji je upravitelj postao doktor Martin Szigeti, a ja sam kao najmlađi prisutni odabran za zapisničara. Tako sam postao tajnik, što sam bio sve do nastanka židovske zajednice godine 1922. Drugo okupljane se održalo u pansionu Breitner, na koje je bio pozvan i tršćanski rabin. Prilikom okupljana je odlučeno, kako će se sagraditi „savez za poticanje izraelizirane kulturne općine u Abbaziji“, te pripremiti sve potrebne statute i predložiti odobrenje od strane nadležnoga ministarstva. Između ostalog, bilo je potrebno nužnost izgradnje židovskog groblja. U tu svrhu odlučeno je, uvođenje sakupljanja novčanih sredstava. Savez je također imao zadatak brinuti o bogoslužjima na velike blagdane, te brinuti o pogrebima onih preminulih u Abbaziji.
2.
Prije svega je povjerenstvo sastavilo proglas o važnosti židovskog groblja, koji potiče vjerske istomišljenike da potpomognu povjerenstvo /savez novčanim poticajima. Proglasu je pripojen i sabirni arak, gdje se je svatko pokraj doniranog iznosa i potpisao. Ti arci su dati određenom članu koji je bio zadužen za sakupljanje, kako bi u krugu poznanstva mogao početi sa sakupljanjem.
Većina je imala uspjeha pritom. Ovdje se svakako mora spomenuti i Sigmund Kurz, kasniji predsjednik saveza, koji je imao znatan uspjeh u Beču u krugu svojih poznanika. Donacija je stigla čak i od bankarske kuće Rotschild. Dr. Josph Glück u Budimpešti, te Adolf Freud u Karlsbadu također su postigli dobre rezultate. Na žalost je bilo i neuspjeha. Rabin Brettholz iz Trsta imao je zadatak u Trstu sakupljati donacije, budući da su tamo živjeli najimućniji članovi židovske zajednice. Spremno je prihvatio zadatak. Iako je rabin preuzeo zadatak, od njega nikada nismo dobili nikakav obračun a kamoli nešto od sakupljenih donacija. Nedugo nakon tog incidenta, rabin je smijenjen od strane tršćanske općine.
Sličan neuspjeh doživio se i u pansionu Breitner, gdje su odsjedali židovski lječilišni turisti, koji bi sigurno, na zahtjev, također bili donirali za tako bitnu stvar. No taj dio je zanemaren. Bogoslužja koja su se tamo održavala svake subote, su prikupljale donacije samo od zaposlenog šoheta, koji je primao donacije, bez obzira na to kojim povodom je dana donacija. Nikada nismo dobili dozvolu, da unutar pansiona naš povjerenik sakuplja novce u svrhu „izgradnje židovskog groblja“.
Statuti saveza su dostavljeni još 1905., no tek 1911. su odobreni od strane Trsta. U međuvremenu sam, prema nalogu uprave, pregovarao sa gradonačelnikom Abbazije, doktorom Stangerom o otkupu jednog zemljišta u svrhu osnutka planiranog groblja. Tadašnji zastupnici gradske općine su nam uvelike izašli u susret, te sam uspio pri vrlo povoljnim uvjetima otkupiti zemljište od oko 3000 m2 sa vrlo niskom akontacijom i godišnjom pristojbom. Zemljište se nadovezivalo na općinsko groblje. Bilo je u vrlo lošem stanju, kamenito, strmo, tako da je uređivanje i ograđivanje kamenim zidom bilo vrlo skupocjeno.
Nakon završetka ugovaranja sa graditeljskom firmom, moglo se početi sa izgradnjom graničnog zida tek 1908. Izgradnja je također trajala dosta dugo, budući da se radilo samo onoliko, koliko je donacija pristizalo. Plan groblja je predviđao prvotno sagraditi samo jednu razinu, nakon koje bi slijedile druga i treća. Kada bi se sakupilo dovoljno sredstava, tada bi se izgradila i nadasve nužda mrtvačnica. Prva razina, koja i danas stoji na raspolaganju, je sagrađena tek 1912. godine , te je bila spremna za sprovode. Prva je bila ukopana gospođa Henriete Kadisch.
Savez se oformio 1911.,nakon odobrenog statuta, kako bi se osnovala izraelizirana kulturna općina u Abbaziji. Izabran je predsjednik Sigmund Kurz, blagajnik Moritz Tipograf i tajnik Bernard Nathan. Članovi uprave: Mihael Sternbach, doktor Joseph Glück, G. Kerber, S. Kohn i drugi čijih imena se ne mogu sjetiti.
Savez je sada mogao svoju djelatnost nastaviti legalnim putem. Za bogoslužja je iznajmljen veći prostor, te je doveden voditelj molitve iz Rijeke. Također smo imali dogovor sa hevrom kadišom iz Rijeke, da nam u slučaju smrtnog slučaja njihovi službenici budu na raspolaganju. Pri smrtnim slučajevima gostiju lječilišta, što se češće dešavalo, intervenirao je savez, kojem su pristojbe dobro došle, kako bi se radovi na groblju mogli nastaviti.
3.
Sastavljanje statuta, sukladno mjestu i položaju, u smislu važećih austrijskih zakona, za izraelizaciju kulturne općine, uzelo je mnogo vremena. No 1912. godine su predane na odobrenje nadležnom ministarstvu u Beču od strane Trsta. Molba je od strane Trsta bila najtoplije zagovarana.
1915. je statut konačno odobren, a savez općinske kapetanije je zahtijevao pokretanje priprema za izbore prema statutu. Rat koji je izbio u srpnju 1914. godine spriječio je to, budući da je većina muških članova židovske zajednice primila vojnu obvezu. Stoga se uređivanje vodstva saveza odgodilo do svršetka rata.
Za vrijeme ratnih godina su gospoda M. Sternbach, ljekarnik, te M. Tipograf preuzeli vodstvo savezom. Budući da sam godine 1916. kao vojnik prebačen u Abbaziu, raditi u službi vojnih obavještajnih snaga, imao sam priliku također nastaviti svoju djelatnost u savezu. U to doba nam je uspijevalo povodom velikih blagdana održavati bogoslužja, koja su bila posjećena do strane gostiju lječilišta i vojnika. U to doba je velik broj židovskih vojnika bio hospitaliziran u instaliranoj vojnoj bolnici u Abbaziji. U studenom je naše područje okupirala Italija, te je mirovnim sporazumom S. Germain, područje pripalo Italiji. Postepeno su se vraćali članovi židovske zajednice, koji su imali vojnu obvezu, sa svojim obiteljima. Sada smo napokon mogli nastaviti sa razmišljanjima o izgradnji židovske općine. Naši su statuti, koji su bili napisani na njemačkom jeziku, sada morali prvo biti prevedeni na talijanski jezik, te su 1922. godine i priznati od talijanske vlade.
Sastav općine se realizirao iste godine te su izbori dali slijedeće rezultate: Predsjednik Mihael Sternbach, potpredsjednik Bernardo Nathan, blagajnik Leopold Büchler, a za članove odbora odabrana su gospoda: Moritz Gelles, doktor Joseph Glück, doktor Jakob Kurz, Bernardo Weiss, Salamon Stern, N. Lang, Bernard Mühlrad, Salamon Lamm, Koloman Farkas, Moritz Tipograf i Franz Sterk.
Djelatnost sazvane općine počela je sa velikim brigama. Problem je predstavljao pronalazak većeg prostora za stalna bogoslužja, te zaposlenika za potrebne funkcije. Pitanje prostora bilo je najteže, budući da ništa nije stajalo na raspolaganju. Stoga smo se morali pripomoći privremenim prostorima, koja su nam se nudila. Oglas koji smo stavili u novine, bio je vrlo uspješan, jer smo tim putem pronašli kantora, koji je ujedno bio i voditelj molitve i šohet u jednom. Osim poduka djeci i naplate poreza, Leo Haus odgovarao je svim odredbama. Budući da smo za bogoslužja na šabat imali ograničen prostor, za veće blagdane morali smo unajmiti sale hotela. Morali smo se stalno seliti, no bogoslužja su zadovoljila brojne posjetitelje.
Predsjednik Sternbach je godine 1924. napustio Abbaziu, kako bi u Krakowu preuzeo ljekarnu. Stoga sam ja postao predsjednikom i voditeljem svih poslova, koje sam kao tajnik mnogo godina i obavljao.
Voditelj molitvi, L. Haus također napušta svoje mjesto 1926. godine, jer u Veneciji prihvaća mjesto šoheta. Slijedile su godine briga, kako bi se već započeto održalo. Izgradnja hrama je okupirala moje misli. Kako bih to ostvario, stremio sam dobiti odgovarajući teren, koji sam potom i dobio. U centru Abbazie, dobili smo na dobroj lokaciji teren od otprilike 1000 m2 od arhitekta Neuhauslera po povoljnim uvjetima. Sada se javila briga, kako ostvariti izgradnju hrama, te sam došao na ideju u tu svrhu zatražiti donacije od talijanske židovske zajednice. Kako bi se djelatnost prikupljanja uspješno obavila osmislio sam slijedeće: Godine 1925. kralj Vittorio Emanuele III. slavio je svoj 25-godišnji jubilej vladavine, te sam stoga imenova to u: Izgradnja jubilejnog hrama V.E. III.
4.
Od talijanske vlasti sam za to dobio odgovarajuće odobrenje. Inženjer Geza Angyal napravio je dostojan projekt, koji je rezultirao impozantnim zdanjem.
U siječnju godine 1926. napravio sam slavljeničko postavljanje temelja za budući hram. U nazočnosti prefekta i ostalih autoriteta uslijedilo je postavljanje temelja. Na banketu koji je uslijedio, rabin Zoller iz Trsta održao je izrazito lijep govor. Banketu su prisustvovali mnogi, gdje su pristigli telegrami sa dobrim željama čitani i držani govori. Među telegramima, pročitan je i onaj samoga kralja.
Sada sam bio pun nade da će i financijsko dodjeljivanje sredstava proteći jednakim oduševljenjem, na žalost sam po tom pitanju ostao uvelike razočaran. Talijanska općina je toplo pozdravila našu patriotsku ideju, obećala nam pomoći u svakom pogledu, međutim najavila kako se i sama bori sa financijskim problemima, te nas neće moći potpomoći novčanim sredstvima.
Uslijedile su ratne godine u Europi 1926.-1929., te se izgradnja hrama prolongirala na kasnije godine. Glavno da ja nisam izgubio hrabrost i nadu u budući uspjeh. Početkom 1928. godine općini je ponuđena prodaja zgrade, radilo se o zgradi u centru, nekoliko koraka od glavne ulice. Ta zgrada je godinama bila hrvatska kulturna ustanova „Narodni dom“, gdje su se održavala okupljanja, plesovi i kazališne večeri na hrvatskom jeziku, koje su se održavale u velikoj dvorani kuće. Ondje se nalazila knjižnica i čitaonica. Na prvom katu je bilo 10 soba. Osim toga jedan stan za kućepazitelja sa prostranim dodatnim sobama. Kulturna udruga i vlasnik/konzorcij su bili primorani na prodaju, budući da je lokalna fašistička stranka kuću htjela sebi uzeti.
Zgrada je itekako odgovarala našim potrebama. Velika dvorana je bila prikladna za prostor hrama, susjedne prostorije također, a prije svega je položaj zgrade bio povoljan. Ja i L.Büchner pregovarali smo sa opunomoćenikom vlasnika,te smo prvotnu cijenu od 200 000 Lira, spustili na 185 000 Lira. Nadalje smo se složili o načinu plaćanja: Akontacija 20 000 Lira, unutar prve godine 100 000 Lira a ostatak u godišnjim ratama.
Bila je to velika smionost, budući da općina nije posjedovala nikakva novčana sredstva vrijedna spomena, no ova jedinstvena prilika se morala iskoristiti. Nakon dugog razmišljanja sam upravi predočio plan, koji je potom i prihvaćen. Prvo sam potražio članove zajednice, koji su kao osnivači dali veći iznos, te ga mogli isplatiti za akontaciju. Na taj smo način pribavili 21 000 Lira. Na račun tih 21 000 Lira sam od bakne Banca Comercial Triestino uzeo mjenicu od 20 000 Lira. Mjenicu smo potpisali gospodin L. Büchler i ja. Sa tim iznosom smo mogli platiti akontaciju, te dobiti zgradu u vlasništvo. Kako bi dodatnih 100 000 Lira priskrbili, išao sam u Trst pronaći svog poznanika, inženjera Emilia Stocka. Inženjer Stock bio je ugledni židov, vlasnik tvornica cementa u Splitu i Puli. Predočio sam mu naše stanje i plan, te ga zamolio za savjet i potporu. Uspjelo mi je predočiti mu nužnost našeg pothvata, u interesu židovstva, te je naš naum obećao podržati. Uistinu je nakon nekoliko dana došao sa gospodom Ignaziom Weissom , predsjednikom Oloficio Triestino [2] i članom uprave židovske zajednice Trsta. Pogledali su zgradu, te obećali cjelovitu potporu.
5.
Inženjer Stock je zainteresirao i svoga brata Lionela Stocka, koji je u Europi bio poznati poduzetnik i dobročinitelj, koji se odmah oko svega angažirao i priskrbio nam u Milanu od Italbanke kredit od direktora Adlera od 100 000, dok nismo dobili hipotekarni zajam na kuću. Ovo potvrdu o zajmu su osim mene potpisali i gospoda dr. Kurz J. i M. Gelles kao jamci. Istu takvu potvrdu u iznosu od 65 000 potpisali smo za ranijeg vlasnika. Kao prvo je ta briga bila riješena, no sada je slijedila adaptacija hrama. Tršćani iz izraelske kulturne zajednice, ponudili su nam mramorni oltar jednog starog hrama starog grada /geta. Demoliranje i ponovna izgradnja oltara, te troškovi od 10 000 Lira nam nisu bili dostupni, stoga sam se ponovno obratio Lionelu Stocku, koji mi je odmah dao 10 000 Lira. Gospodin Elfer, koji se bavio proizvodnjom kože na veliko u Trstu, preuzeo je transport oltara za besplatno. Klupe za hram sam dobio djelomično stare iz Trsta, a osim toga sam postigao da mi gradske vlasti Opatije posude klupe iz dvorane za sjednice općine , tako da je uređenje hrama bilo osigurano.
Bio sam najveći
prosjak, jer sam morao sve zbog manjka novca isprositi. No oduševljenje što ćemo
uskoro imati hram u našem vlasništvu, dalo mi je snage za daljnje planove. Jedan
od mojih planova u slijedećem periodu bio je, osposobiti 10 soba koje su se
nalazile u hramu, kako bi se u njima mogao napraviti dom za strije i nemoćne
židove, koji su sami živjeli. Godine 1930. sam zbog toga ponovno sazvao komitet.
Pisao sam profesoru Weizmanu u London, kako bih potaknuo njihov interes,
židovskoj zajednici grada Beča i Dresdena i gospođi Brith Logen za potporu. Na
žalost sam i ovu djelatnost morao zbog važnih događaja pomaknuti za kasnije.
Nakon adaptacije
javilo se pitanje postavljanja rabina. Preporučili su nam bivšeg rabina iz
Marienbada , koji je htio prihvatiti mjesto rabina u Opatiji. Isti je došao u
Opatiju, te držao probne propovjedi. Ostavio je najbolji mogući utisak tako da
je vijeće odlučilo zaposliti Alexandera Sterna na godinu dana probnog rada sa
mjesečnom plaćom od 1500 Lira. Rabin Stern imao je dobar glas za kantonalni dio
propovjedi. Držao je propovjedi na njemačkom i mađarskom jeziku, te je ostavio
na vjernike dobar utisak. Na početku ispunjavao je sva naša očekivanja, budući
da je rado preuzimao sve zadaće koje su imale veze sa njegovim poslom. No ono
što nismo mogli predvidjeti jest to da je imao petero djece i vrlo zahtjevno
kućanstvo, tako da njegova plaća nije bila dovoljna (osim toga dobio je i stan u
zgradi hrama na korištenje). Stoga je stalno bio u lovu na novce, koje nije
uvijek mogao steći na dostojanstven način. Njegovo ponašanje štetilo je
zajednici materijalno i ugled rabina bilo je narušeno.
Sve sam to uvelike požalio, no tješila me je činjenica da smo ga se mogli osloboditi po isteku probne godine. No pritom sam se prevario. Prije odlučujuće sjednice, rabin je posjetio nekoliko članova odbora, te ih molio da imaju milosti prema njegovoj obitelji, stoga sam pri sjednici morao pristati na kompromis. Obećao je kako će sve ovo što mu se zamjerilo promijeniti, te ostati uz još manji honorar od 1200 Lira. Na taj način mu je ugovor produžen za još godinu dana. Sve je ostalo isto, bilo je nepopravljivo i unatoč mojim upozorenjima, produžen mu je ugovor ponovno na još godinu dana.
6.
Ono što slijedi pokazalo je da sam bio u pravu. Nevezano uz interna događanja unutar odbora, život zajednice odvijao se je onako kako smo priželjkivali. Bogoslužja su se održavala svakog petka i subote u velikom hramu pod vodstvom rabina. U malenoj dvorani je održavalo bogoslužje za ortodoksne vjernike, pod vodstvom šoketa A. Huss-a . Pritom sam morao zaposliti i A. Huss-a, budući da je prije kupnje hrama bio zaposlenik ortodoksnog pansiona Stern. Preuzeli smo ga kao šoketa naše zajednice, bez da smo opteretili proračun, jer su troškovi klanja velikih životinja i peradi pokrila skromne dohotke Huss-a. Već veliki broj djece je primao vjeronauk od rabina. On je imao namjeru okupiti djecu na Hanuku ili Purim na slavlju i kazališnim predstavama. Hram je bio za vrijeme blagdana pun. To je bila prava atrakcija lječilišta, budući da je 50% gostiju lječilišta iz Mađarske i Austrije bilo židova. Sve se na van činilo idealnim, no ja sam imao brige oko financija. Prihodi su prekrivali samo jedan dio rashoda. Briga zbog otplate, stalne izmjene i kamate koje se dešavaju, te tekući troškovi bili su sada na dnevnom redu. Nadali smo se kako bi nam donacije korisnika hrama, mogle pomoći. Rabin je predložio da im se zauzvrat da u tu svrhu tiskana knjiga, koja bi umanjila moljenje za novac. Tako su posjetioci ab ovo (od samog početka) bili opterećeni a zajednica nije imala dovoljno. Moji napori da nešto dobijemo od talijanske židovke zajednice bili su uzaludni, budući da sam dobivao odgovore kako se nalaze u istoj poziciji.
Od židovskih zajednica Trst, Ankona i Livorno dobili smo seforim, koje sam osobno pokupio, tako da smo ih sada imali pet. Općina Rim nam je donirala dragocjenu antiknu srebrnu lampu. Jedna bečka obitelj donirala nam je jednu također antiknu zavjesu za oltar, tako da je hram dobivao polako dostojanstven izgled. Između ostalog, povećavao se je broj članova zajednice, vlasnici triju velikih lječilišta: dr. Szeö , dr. Lakatos, dr. Horvat, vlasnik hotela: Franz Sterk, hotel Eden i Quisisana, hotel Breiner , hotel Residenz, vlasnik Erény, hotel Stern, Park hotel Carla Steinera i drugi mali pansioni. Najbolji poslovi bili su u vlasništvu židova. Većina tih je bila i vlasnik kuće, te je osigurana dobrobit članova zajednice, no s druge strane su priljevi bili vrlo skromni. Briga oko održavanja zajednice bila je velika i samo jeftino unaprjeđenje zajednice i uvjerenje kako će se sve okrenuti uz Božju pomoć, davalo je snagu i hrabrost da se ide dalje sa svim djelatnostima.
Pritom moram zahvaliti gospodi Lionelou Stocku, inženjeru Emiliu Stocku, Ignaziz Weissu u Trstu, daljnjem direktoru banke Italbank Adleru u Milanu, koji su ne podupirali i poticali moje oduševljenje, te imali razumijevanja za moju židovsku problematiku.
Godine 1930. došlo je do velikog preokreta u talijanskoj židovskoj zajednici. Napušten je jedinstveni zakon za sve židovske zajednice od strane vlade, čime su anulirane sve one zajednice koje prvotno nisu bile jedinstvene. Novi zakon je podredio zajednice vladi, te su stoga dobile veći autoritet. Određeni porezi postali su egzekutivni, te su se od strane predodređenog društva naplaćivali i kvartalno unaprijed isplaćivali zajednici. Zajednice su postale članicama Unione delle Comunita israelitiche Italiana u Rimu, višeg foruma židova Italije.
7.
Na temelju gore navedenog zakona, postojeća uprava zajednice je ukinuta, te sam ja proglašen opunomoćenikom, sa zadaćom da pripremim zakonom propisane izbore odbora. Opatijska općina je imala manje od 300 članova, te je mogla birati samo 3 člana odbora, koji su unutar sebe proglasili predsjednika. Predstojeći izbori su rezultirali slijedećim: dr. Jakob Kurz, Moritz Gelels i ja. Predložen sam za predsjednika što je odonda potvrđeno prefekturi.
Paul Szegö je preuzeo mjesto tajnika, koju je izvrsno ispunjavao, te se je zbog stanja zajednice odrekao svih prihoda. Pri izradi zakona sam preko gospodina Carla Morpurga, člana komiteta za određivanje zakona , mogao utjecati na to, da zajednica Opatije zadrži svoju samostalnost, te ne pripadne onoj riječkoj. To je bilo i od koristi za strance koji su dolazili, jer su bogoslužja mogla i dalje biti na njemačkom jeziku. Izraelska kulturna zajednica bila je najmlađa i najmanja u Italiji i nazvana je „Benjamino“ od strane predsjednika Felice Ravena (predsjednika Unione u Rimu).
Novi zakon je sadržavao i §. gdje je rabin nakon tri godine morao biti prihvaćen za stalno. Time je dobivao naziv „Rabbino Capo“ i „Duhovni vođa“ zajednice. Ono čega sam se bojao, stupilo je na snagu, rabin koji je bio nepopravljiv, sada više nije mogao biti otpušten. Sada su bogoslužja mogla biti ubačena u hotelima, te je sada službeno bogoslužje stalno bilo dobro posjećeno.
Plan općinske zajednice se morao predati svake godine prefekturi, koji je isti odobrio. Prema tom planu je zajednica bila aktivna no redovni prihodi pokrivali su samo polovicu efektivnih troškova, te su se morale ubaciti i vanredni načini prihoda, koji su zadavali nove brige. Prema statutu bi blagajnik trebao voditi računa o blagajni, no budući da nikad nije bilo novca, nitko se tog posla nije htio uhvatiti. Ja sam morao preuzeti i tu dužnost, te sam moram priskrbiti novce za tekuće zadatke, što znači sa sam bio i bankar zajednice.
Godine 1933., nakon Hitlerove prevlasti, veliki broj židova bježi u Italiju, gdje su ih dočekali otvorenih vrata. Tamo su se smjestili, osnovali tvornice, kupili kuće i slično. Tako su mnoge dobrostojeće obitelji došle u Opatiju kako bi tamo živjeli. Osim dobrostojećih, došli su i oni, koji su bez sredstva morali pobjeći. Tim ljudima, koji su se selili iz zajednice u zajednicu, te tražili pomoć, moralo se pomoći. Ovo je bilo ponovno opterećenje za proračun koji ni ovako nije imao dovoljno sredstva, pa sam morao potaknuti članove da pomognu putem donacija, kako bi pomogli tim nesretnim emigrantima. Taj priljev putujućih njemačkih i austrijskih izbjeglica je trajao sve do 1940. Osim skromne novčane pomoći i sredstava za put do slijedeće općine u Trstu, sam im mogao samo osigurati smještaj i hranu u domu palestinskog ureda i to zbog preporuke voditelju ureda Carlu Morpurgu. Te sam dobrotvorne djelatnosti kasnije mogao nastaviti zbog pomoći i suglasnosti DELASEM / Assistenz Emigranti/ odvjetnika Valobra u Genovi.
Uspješne djelatnosti i rast zajednice omele su ponovne nedostojne djelatnosti rabina Sterna , čije su djelatnosti u 1935. godini dosegle vrhunac.
Rabin je iskoristio nezavidan položaj židova iz Njemačke i Austrije, te je u židovskim časopisima objavljivao oglase kao posrednik u iznajmljivanju prostora u Opatiji. Ponuđeni smještaji su bili dosta pasivni, no rabina je zanimala provizija. Nije bilo koristi od mojih upozorenja. On je bio uvjeren kako ga čuva zakon,te da si može svašta dozvoliti. No ovaj slučaj je prekinuo njegove nedostojne djelatnosti, kao i njegove djelatnosti kao rabina u našoj zajednici.
8.
Rabin je posredovao pri kupnji manjeg pansiona, čiji je vlasnik propao zbog lošeg stanja kuće, te ga je prodao njemačkom emigrantu Hugu Davidu, kojemu je preporučio ovaj objekt, te naveo kako je u odličnu stanju. Za to je dobio veliku proviziju, no budući da je David nakon nekog vremena shvatio kako je to bila klopka, zatražio je dio rabinove provizije natrag, budući da je tada bio u novčanim poteškoćama. Rabin Stern je odbio vratit novce, te je David, postavši u međuvremenu članom zajednice, došao do mene i molio za pomoć. Na žalost sam mu morao objasniti, kako ni moje intervencije nisu naišle na plodno tlo. U ovom bezizlaznoj situaciji, David se javio Unioneu u Rimu, gdje je pojasnio svoj problem, te naglasio i sve ostale zamjerke koje u bile na teret rabina. Nakon nekoliko dana dobio sam pismo od Unione, sa zahtjevom da se izjasnim o rabinu, te da potvrdim da li su sve te pritužbe istinite.
Iskoristio sam samo one okolnosti koje su štetile zajednici, te njih naveo kako štetne djelatnosti. Naveo sam kako se odbor zauzeo za to da se rabin dovede na pravi put, no kako su svi naši napori bili uzaludni. Između ostalog, su njegova djelovanja bila i više nego poznata u talijanskim židovskim krugovima. Nakon mog izvještaja Unioneu, je čitava stvar spomenuta kolegiju rabina /članovima kolegija rabina u Rimu, Firenci i Livornu. Kolegij je donio odluku, da rabin Stern nije dostojan biti duhovni vođa u Opatiji. Unione je tu odluku donio skupa sa odlukom da se rabina u skladu sa zakonom odmah otpusti.
Prije nego je odbor proveo odluku, te kako bih smirio savjest, pozvao sam članove na izvanredni sastanak. Predstavio sam svima čitav problem i pitao ih da se izjasne po tom pitanju. Skup je spoznao čitav problem, te je jednoglasno osudio rabina i njegovo ponašanje.
Nakon ovog sastanka članova zajednice, odbor je odlučio otpustiti rabina Sterna. S obzirom na njegovo obiteljsko stanje, ponuđeno mu je 10 000 Lira po iseljenju, kako bi se mogao preseliti. Rabin se branio od svih optužbi svim mogućim sredstvima, te rekao kako njegove optužbe ne odgovaraju istini. Pokušao je to sudom, pravnicima, no bez uspjeha. Nije ga bilo sram niti mene osobno prijaviti tajniku fašističke partije i nazvati me antifašistom, budući da sam zabranio da se u hramu održavaju politička, a on ih je nazvao patriotska predavanja. Trebalo mi je puno truda, neugodnosti i briga, kako bih zajednicu oslobodio ovoga nesretnog čovjeka.
U međuvremenu je zajednici predloženo povoljno rješenje od strane Unione u Rimu što se tiče rabina. Ortodoksna zajednica grada Rijeke, koje je bila prema zakonu podređena židovskoj zajednici, htjela je vlastita rabina. No budući da je već imala glavnog rabina, mogla su doći u obzir samo 2 rabina druge klase. U dogovoru sa Unioneom smo dogovorili slijedeće: Rabbino Capo Abracham Schreiber židovske zajednice Görz je htio svoje mjesto promijeniti, budući da je bio već dugo tamo. Tako da smo postaviti rabina Schreibera kao glavnog rabina (Capo Rabbino) Opatije. Istodobno je isti ispunjavao i mjesto rabina u ortodoksnoj zajednici grada Rijeke. On je dobivao 2/3 od ortodoksne zajednice grada Rijeke, a od nas 1/3 prihoda, što je za nas bilo vrlo povoljno.
Rabin Schreiber je vodio bogoslužja na sve šabate, a pri velikim bogoslužjima se je izmjenjivao u Rijeci i Opatiji. Rabin A. Schreiber bio je poznati učenjak Talmuda, nasljednik obitelji rabina „Sofar“, te je radio u Korfu i Görzu više godina, a u Italiji je bio vrlo cijenjen. Govorio je talijanski, njemački, mađarski i naravno moderni izraelski.
9.
Na ovaj smo način postigli, da imamo dostojnog rabina, kao voditelja vjerske zajednice, što do sada nije bio slučaj. Budući da je rabin Schreiber bio upoznat sa financijskom situacijom, odbijao je primiti bilo kakva dodatna primanja. Radio je putovanja po Italiji na vlastit trošak, kako bi prikupio novce za svoju zajednicu. S njim i također vrlo zaslužnim tajnikom Szegöm imao sam pravi oslonac, tako da sam gledao na budućnost zajednice pun nade.
21. ožujka 1938. održan je kongres Unionea u Rimu, na kojemu sam sudjelovao kao zastupnik. Ovaj kongres pod fašističkim režimom bio je poprilično potaknut predosjećajem uskoro nadolazeće tužne sudbine židovskog naroda Italije. Članovi kongresa, svi članovi fašističke partije ( ja sam bio jedini koji nije bio dio neke stranke) htjeli su dokazati svoju odanost stranci, te su sukladno tome došli do zaključaka, koji su predloženi predsjedniku Jarachu, predsjedniku zajednice Milana. Meni su predbacili zašto nisam dio fašističke partije. U rujnu je donesen zakon o rasama, koji je izazvao paniku i užas među članovima talijanske židovske zajednice. Svi židovski sudionici su prije svega isključeni iz fašističke partije, čak i predsjednik Unione, Mussolinijev prijatelj i jedan od tvoraca partije, S. Sepolcristo.
Neprijateljske odredbe prema židovima su došle iznenada u jednoj zemlji gdje je antisemitizam bio nepoznanica, te koji nije mogao nikako uhvatiti korijene u ovoj zemlji. Njemački imigranti, koji su se puni povjerenja smjestili u Italiji, te osnovali poduzeća, prvi su pobjegli, čim su imali prilike za to. Ovaj su slučaj već doživjeli u vlastitoj državi. Više tisuća ljudi čekalo je na odobrenje za ulazak u zemlju, ili novčanu pomoć kako bi mogli učiniti isto. Isto raspoloženje vladalo je i u našoj zajednici. Rabin Schreiber dobio odobrenje za odlazak u Izrael, šoket Huss je premještaj u SAD. Tako je godine 1939. zajednica ostala bez duhovnog vodstva. Mnogi članovi zajednice su također otišli u Ameriku kod obitelji. Neki su izašli, 3-4 ih se krstilo, to su bili uglavnom oni koji su živjeli u miješanim zajednicama. Broj članova se smanjio a bogoslužja je bilo sve manje.
Zakon o rasama pogubno je djelovao na neke članove, jer je poslovanje hotela, restorana i sanatorija bilo ukinuto. Objekti su se morali dati za sramotne cijene. Godina 1939. obilježena je žalosnom smrti člana odbora, dr. Kurza. Dr. Jakob Kurz, primarijus lječilišta u Opatiji, teško je obolio. On mi nije bio samo suradnik, već i jako blizak prijatelj, kojem sam svakodnevno išao u posjetu dok je bio bolestan. Rekao mi je kako bi htio napisati oporuku pri kojoj bi mu trebao pomoći. Svoje bogatstvo je htio ponuditi jednoj židovskoj organizaciji, te sam presložio našu zajednicu. Sastavili smo oporuku nekoliko dana prije njegove smrti , gdje je državne vrijednosnice u vrijednosti od 315 000 Lira kao zakladu na svoje ime ostavio svojim roditeljima sa odredbom da kamate ovog iznosa idu na održavanje židovske zajednice Opatije.
Mene je proglasio izvršiteljem oporuke. Bio sam iznenađen iznosom , budući da prilikom svog skromnog života nije bio smatran dobrostojećim. 29. XI. 1939. nas je ovaj nevjerojatni čovjek napustio. U njemu sam izgubio dobrog prijatelja i suradnika. Sa ovom donacijom, je opstanak zajednice bio zajamčen, te da nije bilo zakona o rasama, pogled unaprijed bi bio pun veselja i nade.
10.
Proveo sam u skladu sa svojim dužnostima upravljanje oporukom, te državne vrijednosnice pohranio u jedan sef, te sam prema zakonu tražio odobrenje za osnivanje zaklade što se 1940. i ostvarilo.
U isto vrijeme su posljedice zakona o rasama postale sve osjetnije. Natpisi na zidovima i kafićima sa antisemitskim tendencijama zagorčavali su prisutnost članova zajednice.
15.VI 1940. dobio sam povjerljivu poruku od odvjetnika dr. Valobra, predsjednika Delasema, kako su koncentracioni logori na jugu Italije spremni, te kako će uskoro uslijediti transport svih stranih židova koji se nalaze u Italiji. Trebali su biti transportirani, svatko u odgovarajući logor. Poručio mi je da budem blag prema pogođenima, budući da bi u suprotnom moglo doći do ekscesa, te bi to samo moglo otežati situaciju. Kako ne bi izbila panika, tu sam informaciju držao u tajnosti. 18. Lipnja 1940. uslijedile su najavljena hapšenja, no nisu samo stranci bili pogođeni, već svi muškarci do 60 godina života i to iz općina Opatija i Rijeka. Prefektura riječke provincije je tu odredbu interpretirala kao interniranje svih stranih židova, na način da su isti u novim provincijama zadržali svoje pravo na talijansku državnost, te ih se smatra strancima. Bilo je to bolno iznenađenje za sve pogođene židovske obitelji, kada su u noći sa 18. na 19. svi muškarci odvedeni u školu Toretta u Rijeku, koji je adaptiran u zatvor. Ondje su ih preuzeli zatvorski čuvari. 40 do 50 ih je zatvoreno u školsku dvoranu, gdje se dobila samo slama za spavanje, a tek nekoliko dana kasnije su obitelji smjeli zatvorenicima donijeti madrace za spavanje. Oni slobodni članovi zajednice su davali sve od sebe osloboditi zatvorene, što je nakon mukotrpnog rada čak djelomično i uspjelo. Od 500 zatočenih, ih je čak polovica nakon dva tjedna u grupama puštena. Ja sam bio među rijetkima, za kojima nije bilo spasa, te sam bio u jednoj od zadnjih grupa koje su transportirane u koncentracioni logor Campagna, provincije Salerno. Odveli su nas nakon 39 dana zatvoreništva u Rijeci.
Nakon prvih strogih dana zatvora u Toretti, došlo je do olakšanja, mogli smo primati potrepštine od obitelji, dobivati posjete, pisati pisma i slično.
Odmah nakon mog hapšenja, sam mogao predati naputke M. Gellesu, članu odbora koji je također bio uhapšen, no uskoro potom i pušten. Naputci su se ticali vođenja općine, kako bi mogao doći do ključa sefa u kojemu su se nalazili državne vrijednosnice vezane uz zakladu Kurz.
U Opatiji su određene i druge odredbe, koje se nigdje u Italiji nisu donijete, pa je naređeno da se židovski dućani što prije trebaju likvidirati i zatvoriti. Hram i zgradu je okupirala fašistička stranka. U hramu je postavljane kasarna GIL-a/židovske organizacije stranke. Uređenje je deportirano, no zahvaljujući kućepazitelju Letisu, ono najvrjednije je sačuvano. Isti je spasio seforim, srebrne svjetiljke i mnoštvo drugih važnih stvari, koje mi ja za vrijeme oslobađanja 1945. isporučio.
Budući da sam ja deportiran, prefektura je napravila nove izbore za općinski odbor općine Opatija. Tako je mogla nastaviti redovita administracija općine, sa gospodom Carlom Steinerom kao predsjednikom, te M. Gellesom i Hermanom Weissom, kao članovima odbora.
Tek godine 1943., iako u policijskom pratnji, sam ponovno bio u Opatiji. U rujnu 1943. godine je Opatija okupirana stranim trupama. Tada sam ponovno dovučen od njemačkog SD-a i SS-a, podvrgnut ispitivanjima, kasnije uhapšen, zbog izbavljanja određenih dobara iz dućana, te kasnije ponovno pušten. U siječnju 1944. dobio sam od vodstva SS-a nalog, dostaviti danak pripadnika židovske zajednice u što kraćem roku.
11.
Radilo se pritom o namještaju, pokućstvu, priboru za jelo, posuđu i tome pripadajućem rublju. Moram primijetiti, kako je velik broj članova općine, nakon dolaska njemačkih trupa, pobjegao u središnju Italiju u nastojanju da se sakrije. Stoga je od bilo teško izvršiti zadatak koji smo dobili od SS-a, no uspjeli smo one koji su preostali nagovoriti na tu žrtvu, tako da smo određeno vrijeme bili na miru. U veljači su počela hapšenja u Rijeci i Opatiji, pa je bilo krajnje vrijeme za bijeg. Gospodin Steiner i ja savjetovali smo svima koji su još uvijek ovdje živjeli, da pobjegnu, no samo rijetki su naš poslušali. U zadnji čas uspjeli smo pobjeći moja žena, sin i ja, Steiner sa ženom, Carl Münz sa ženom, i Herman Weiss sa obitelji. One preostale u Opatiji je zadesila zla kob, u lipnju su svi uhapšeni, deportirani na nepoznato mjesto, te ubijeni.
Ja sam u biti pobjegao bez cilja u svijet, te smo nakon puno seljakanja završili u provinciji Udine, u malenom mjestu, gdje nas je udomio jedan seljak i ilegalno nas ondje držao.
Zbog mnoštva prepreka smo se tek u mjesecu rujnu mogli vratiti u Opatiju, gdje su u međuvremenu Titove trupe preuzele vlast. Nakon mog bijega 1944. godine , trupe SS-a su mi zaplijenile kuću i stan te u njima napravili svoje urede, zbog čega sam zatekao sve opustošeno. Prvi od svih izbjeglih židova, vratio se Gottfried Breitner, te se zbog toga opatijska općina bez pitanja ostalih članova, priključila riječkoj. Breitner je već pregovarao sa članovima Hrvatskog Kulturnog Saveza u svezi preuzimanja zgrade hrama. U zadnji čas sam uspio spriječiti bezuvjetno preuzimanje, te sam pregovore uzeo u svoje ruke. Na nagovor vodstva odbora Zora i N.O. Opatija, sada sam ja vodio pregovore, s obzirom na prijašnje stanje. Budući da nisam imao drugog izbora pregovarao sam i o unajmljivanju velike dvorane gdje je postavljen hram. Prvotno sam dogovorio zakup na godinu dana, zbog potrebe za preuređenjem, a prvenstveno pokrivanja oltara sa daskama, kako se ne bi oštetio. Tako smo se nadali zaštiti dvoranu hrama za budućnost. Nisam bio upoznat sa činjenicom da je N.O.opatija također uputila upit riječkoj ili zagrebačkoj općini u svezi iste stvari. U isto vrijeme mnoge obitelji su se vratile u Opatiju, te se pregovaralo o reaktivaciji općine Opatija. Poslali smo pismo „Vojnoj upravi“, koja je tada bila najviša stepenica uprave, te se zatražilo da se ja postavim kao komesar općine.
Kratko nakon toga pojavio se gospodin Gelb, odvjetnik općine zagrebačke, kako bi pregovarao o prodaji zgrade hrama. Skupa sa mnom otišli smo do tadašnjeg predsjednika N.O. Opatija, Mirka Gotica. Pristao sam na to da se zgrada ne proda, nego da se iznajmi na 10 godina ili da N.O. Opatija židovskoj zajednici Opatije, da neku drugu zgradu u zamjenu, što je pri ondašnjem stanju bilo moguće.
U svezi toga nismo došli do nikakva pozitivnog rezultata, no uskoro je gospodin Gelb došao sa fiksnim nalogom da se zgrada proda. Savjetovao sam gospodinu Gelbu, da se u kupoprodajnom ugovoru postavi, da se oltar treba stručno skinuti i zapakirati, te da se zemljište od 1000 m2, koje se nalazi iza zgrade hrama i ne pripada zgradi, ne ubaci u ugovor. Na žalost to nije uzeto u obzir, te je oltar u potpunosti uništen, a zemljište gdje je hram trebao nastati je jednostavno poklonjeno.
Za mene je ovo nepoštivanje mojeg savjeta bilo na nadasve bolno, pogotovo zbog toga što je toliko misli, truda, briga i žrtve trebalo da se objekt dobije, a i nije bio neki problem zadržati zgradu kao dobro židovske zajednice.
Nakon ovog razočaranja, posvetio sam svoje djelovanje židovskom groblju. Trudio sam se da isto ostane u što boljem stanju. Dao sam obnoviti sve pale nadgrobne spomenike, napravio pristup cesti i slično.
U lipnju 1944. su preostali židovi iz Opatije uhapšeni, deportirani i potom i ubijeni od Nijemaca. Nakon svog povratka 1945. godine, sakupljao sam imena svih deportiranih, te sam tako imao sve potrebne podatke. Nakon 10 godina smatrao sam to svojom obvezom, svim nesretnim žrtvama Nacifašizma, sagraditi dostojan spomenik, gdje će se njihova imena objediniti. Potom sam napravio nacrt spomenika, dobio od jednog poduzeća procjenu troška, te sam sa time otišao do predsjednika N.O. Opatija i zamolio ih da ni postave spomenik. Predsjednika Mirka Gotica sam uvjerio kako su neke žrtve sa područja Opatije. Obećao me je poduprijeti, te je to spomenuo na slijedećoj sjednici. Sve je prihvaćeno, no odlučeno je da će se s radovima početi malo kasnije. Stoga sam sve uzeo u svoje ruke, pregovarao sa predsjednikom Boraca, te ih pridobio za izvođenje radova. Počeo sam tako da sam donirao 10 000 a Savez Boraca je dao 20 000. Obratio sam se i Savezu jevrejskih općina Beograd, koji su mi u tu svrhu dali 40 000 Dinara. Predsjednik N.O.-a obećao mi je daljnju podršku, te sam tako mogao ostvariti svoj plan.
Zbog toga sam odustao od prvotnog plana spomenika i napravio novi plan. Kada se je oltar iz dvorane hrama demolirao, u dvorište zgrade bačeni su najdragocjeniji dijelovi. Mnoštvo toga je uništeno, ostale su samo hrpe mramora. Pomoću jednog klesara izabrao sam upotrebljive dijelove mramora i tako je nastao plan za novi spomenik, jedinstven od dragocjenog mramora.
Kako mi je predsjednik N.O.-a Gotic obećao preuzeti postavljanje, mogao sam sa skromnim sredstvima nastaviti sa radovima.
Spomenik je pokazan 1. svibnja 1955. godine pred lokalnom vlasti, članovima Saveza Boraca, delegiranima iz židovske zajednice i članovima židovske zajednice Rijeke i Fiume. Svečani govor držao je predsjednik općine Fürst, budući da ja nisam vladao hrvatskim jezikom. Kako bi svečanost bila još upečatljivija, opatijska je vlast pozvala glazbeni orkestar.
U govoru koji sam ja sastavio, istaknuto je, kako je spomenik napravljen u čast žrtava Nacifašizma. Na taj način nismo dozvolili da se ikada zaboravi kakav se teror prouzročio od strane Nijemaca naspram žrtava. Ovim činom iz poštovanja, završio je moj angažman u općini. Preostala mi je samo još zadaća da svake godine prije Kol nidre na spomeniku zapalim svijeću i izgovorim kadišu.
Dopuna
Spomenik za žrtve Nacifašizma na židovskom groblju napravljen je, kao što sam opisao od ostataka oltara hrama.
Na podnožju oltara (umjetničko djelo od mramora u baroknom stilu) nalazi se medaljon od crnog mramora sa natpisom na hebrejskom. Odmah nakon postavljanja oltara godine 1928. potrudio sam se pronaći pojašnjenje za taj natpis.
Iako sam potražio pojašnjenje od mnogih učenjaka pisama i rabina, nismo uspjeli dešifrirati sadržaj natpisa, te nitko nije uspio pronaći zadovoljavajuće rješenje. Svi su objasnili kako je sadržaj suviše mističan i kabalističan da bi se razumio.
Sada nakon mnogo godina, sasvim slučajno, čini se da je moguće otkriti zadovoljavajuće značenje ovoga natpisa, koji je bio dugo godina zagonetno.
Prošlog ljeta predstavljena mi je gospodična Georgine Ban-Volkmar. Gospođica Ban, koja je znanstvenica na polju umjetnosti, živi u Trausteinu u gornjoj Bavarskoj. Bavi se starožidovskim umjetninama i njihovim istraživanjem u Njemačkoj, odnosno po židovskim grobljima diljem Njemačke. Došla je kao turistkinja u Opatiju. Gospodična Ban barata, osim najčešćim europskim jezicima i starohebrejskim, novohebrejskim i arapskih a trudi se naučiti i srpskohrvatski.
U razgovoru sam spomenuo isti, te našu bivšu zajednicu i njezinu sudbinu, te joj pokazao slike, a među njima i one oltara. To je pobudilo njezin poseban interes, te se je potrudila pogledati spomenik, kopirati natpis, kako bi nam mogla javiti rezultat analize.
U siječnju sam dobio obavijest od gospođice Ban, sa prilogom koji je priložen.
Objašnjenje natpisa i procjena umjetnine bi trebala biti zanimljiva kao dodatak čitavoj priči, te ga stoga dodajem ovom pismu.
Opatija, 25. veljače 1964. Bernardo Nathan
Crtica o Bernardu Nathanu (DAR Rijeka, dosje NAT. Ber., 13. 7. 1940)
Bernard Nathan, sin pok. Josipa i pok. Josipe Hoffmann, rođen u Pečuhu (Mađarska), 15. studenog 1881, od 1892. s prebivalištem u Opatiji, po zanimanju trgovac. Posjedovao tvrtku i trgovinu odječom i obučom koja se nalazila u Opatiji, Bio je jedan od osnivača Židovske zajednice Opatija. Pokopan je 1968, na Židosvkom groblju u Opatiji.
HEBREJSKI NATPIS ARON HAKODEŠ-a PRIJAŠNJE SINAGOGE U OPATIJI, JUGOSLAVIJA
Predloženi tekst, koji služi za kratko razmatranje, sastoji se od hebrejskog natpisa od 8 redaka ARON HAKODEŠ-A prijašnje sinagoge u Opatiji, čiji fragmenti se danas, kao i glavni dio koji nosi natpis, nalaze na židovskom groblju u Opatiji, te služe kao kameni spomenik za žrtve fašizma. Na lijepom mramornom spomeniku, otprilike 300 godina stari talijanski klesarski rad, čak i dan danas se vidi visoka kvaliteta kako materijala tako i umjetničkog oblika, iako se nalazi vani te već nosi primjetne tragove postepenog trošenja vremenom. Natpis, uklesan u donji dio tamnog dijela kamena, u obliku štita, izrađen je na maniristički način koji je za vrijeme nastanka istog karakterističan te se načelno odnosi na svitke Tore u Torinoj škrinji:
/natpis nečitak/
Slijedeća analiza služi za objašnjenje sadržaja:
GAM =“DA!“ – što se često koristi na početku rečenica; npr.: Job 18,5: „Al' ugasit će se svjetlost opakoga.“ = /natpis nečitak/
PE=USTA, „AM u. „AM = NAROD, ZO = OVAJ; nakon toga slijede riječi ČUVATI, ČUVAR te NADAN, naziv za vrlo bogati dar. Sastavljanje prepozicija MIN i ET u četvrtom retku može se smatrati posebnošću, ostali dio uobičajen; konstrukcije rečenica su individualne –s pitanjima-, ali lako razumljive, pa se čak i oštećeni dijelovi mogu povezati s ostatkom. Nije potrebno objašnjavati pojedine riječi, prijevod glasi kako slijedi:
„Da, usta ovog naroda čuvaju bogati dar
vidi – u škrinji koja je iznad svih,
sagrađena kao nova svetost svima
iz stijene po zakonu Mojsijevu (rezano).
Zeleni živote, zoveš sa zida: što mi se zbiva!
/ovaj dio nedostaje/ … iscrpljen liježeš da bi umro? Kada?
Tko se rano diže, žuri k vratima (vjerojatno se odnosi na vrata Torine škrinje) i umire (tako) –
Blago onom čovjeku koji čuje moj glas!“
EW na početku petog retka ima značenje riječi ZELENO, ZELENITI, odnosno aramejskog naziva za VOĆE.
Četvrti redak možemo prevesti i s početkom „KAO MOJSIJEV ZAKON …“, - jer se vjerojatno odnosi na sličnost Torine škrinje, koja je izrađena od kamena, s pločama sa zakonima, LUKOT HA-BRIT, koji su također izrađene od kamena. – Tekst spaja staro (kao što je cijeli zadnji redak) i novo, npr. pisanje uskličnika i upitnika čak u kasnijim sinagoškim tekstovima nije baš uobičajeno. – Vjerojatno je klesar morao slijediti upute naručitelja, koji je se zauzimao za reforme.
Lijepi objekt može se smatrati nečim posebnim i dragocjenim.
(Georgine Ban-Volkmar)
Napisao : Nathan Barnardo
Prevela : Tanja Grubisić
Pripremio : Filip Kohn