NOVOSAĐANIN U VRTLOGU ISTORIJE (3)

(uz 90. rođendan Cvi Lokera)

prethodni nastavci

Drugi svetski rat, čijiga je početak zatekao u Palestini, uticao je na sudbinu Cvi Lokera i njegove supruge Rahel. Nakon službe u radio-emisijama kraljevske vlade u izbeglištvu i učestvovanja u intendantskoj službi na afričkom frontu, Loker je sa suprugom u Kairu nakon rata uređivao časopis na srpskom i hrvatskom jeziku “Svet”. U Palestinu su se vratili u maju 1947, godinu dana pre osnivanja države Izrael. Zabeležili smo sećanja Cvi Lokera na te uzbudljive dane.

 

Povratak u Jerusalim omogućio mi je da nastavim studije na Hebrejskom univerzitetu, a paralelno sam se i zaposlio u Političkom odeljenju Jevrejske agencije (Sohnuta). Pomogao mi je jedan daljnji rođak iz Milana, koji mi je poklonio «lambretu», motocikl, kojim sam uspevao i da prisustvujem predavanjima i da stignem na posao. Arapski terorizam ni u to doba nije mirovao. Pokušali su da dignu u vazduh ceo Sohnut i u tome delimično uspeli. Ja sam tom prilikom bio ranjen. Šofer Američke ambasade u Jerusalimu, Arapin, dolazio je kolima svakodnevno u Sohnut, donosio poštu i poruke. Jednog dana, ne sećam se tačnog datuma, na jesen 1947 ili u proleće 1948, ostavio je auto napunjen eksplozivom. Srećom po mene, nije mogao da se parkira pred glavnim ulazom, nego malo dalje, kraj ureda Keren ha-yesod i tu je najviše ljudi stradalo. Ja sam lakše ranjen samo od prozorskog stakla, na prvom spratu. Civilna policija me je odmah odnela u bolnicu «Bikur holim». Rahel je videla dim i pometnju, tražila me, ali mobilnog telefona još nije bilo...

Istorijsko glasanje u Ujedinjenim nacijama 29. novembra 1947. napregnuto smo slušali u Sohnutu. Budućnost Izraela visila je na koncu – i nakon glasanja svi smo izašli na ulice i igrali horu od radosti. To je bio najdramatičniji momenat - možda dramatičniji od proglašenja države. Pre proglašenja postojao je već plan podele. Većina mojih prijatelja iz pokreta Ha-šomer ha-cair bili su levičari, članovi krajnje levo orijentisane stranke Mapam, koja se zalagala za binacionalnu državu. Ja sam dobio zatak od odeljenja Sohnuta da na zasedanju «Komisije Anskop» (United Nations Special Commision for Palestine) u avgustu-septembru 1947. lobiram čehoslovačku i jugoslovensku delegaciju. Jugoslovensku delegaciju predvodili su Vladimir Simić iz Beograda i Dr Jože Brilej iz Ljubljane. Pronašao sam jedinog pravog Slovenca u Palestini koji oženio Jevrejku u živeo u Kfar-Šemarjahuu i doveo ga u Jerusalim da Brileju na njegovom maternjem jeziku razjasni izraelsku poziciju...Većina, 11 članova komisije, na čelu sa Šveđaninom, sudijom Sangstremom, bila je za podelu teritorije na jevrejsku i arapsku državu, a Indija, Čehoslovačka i Jugoslavija glasale su za drugo rešenje.

U toku studija na Hebrejskom univerzitetu napisao sam (kod profesora Bajnarta) seminarski rad o dolasku Jevreja na Balkan, koji je nekoliko godina kasnije objavljen na engleskom jeziku u zborniku «The Western Sephardim». To je bilo uglavnom na osnovu srpsko-hrvatskih izvora. Hebrejski jeziku učio sam još u Novom Sadu i Zagrebu, već tasmo sam čitao novine na hebrejskom. Međutim, moj prvi rad – o delatnosti Mozesa-Moše Hesa – napisao sam na «mom» hebrejskom, koji nije odgovarao standardima savremenog hebrejskog jezika u Izraelu. Prijatelji su mi pomogli da korigujem tekst sa kolokvijalnog na književni, a posle mi je u učenju jezika mnogo pomogao Sindikat. Bio je jedan večernji kurs Sindikata privatnih nameštenika, tri puta nedeljno po dva sata uveče – i tamo sam naučio kako se pravilno piše.

Kod profesora Dinura pisao sam takođe seminarski rad o trgovini, tekstilu i bankarstvu u srednjem veku.

Diplomirao sam prvo francuski jezik i književnost, ali je za mene na prvom mestu bila jevrejska istorija. Nažalost, naučnim radom sam mogao da se bavim samo u slobodnom vremenu – a njega gotovo da nije bilo. Plata je bila mala, živeli smo veoma skromno, nekoliko godina uopšte nismo imali mogućnosti da uzmemo odsustvo... Bila je borba za život – ali je bilo lepo i interesantno!

Čim je proglašena država Izrael, izbio je rat sa okolnim arapskim zemljama. Ja sam noću išao na stražu, na položaje nedaleko od stacionirane iračke armije. Zasipala nas je i artiljerija Arapske legije pod komandom engleskog generala Glaba (zvali su ga Glab-paša), dok smo mi u opsednutom Jerusalimu imali samo minobacače...

Rahel je takođe imala ulogu da u jednom sektoru kvarta Rehavija nadzire podelu vode i hrane, koji su nedostajali. Mnogo sam omršavio u tom periodu. Od hrane je bilo samo ribe – a ja ribu ne mogu da jedem...

U maju 1948, tokom tzv. «drugog prekida vatre» ured se preselio u Tel-Aviv. Kada je proglašena država Izrael, odeljenje je preraslo u ministarstvo za inostrane poslove i nalazilo se u kvartu Kirija (bivše naselje templara), ulica Gimel 17. Moše Šaret, prvi ministar inostranih poslova, očekivao ih je u gotovo praznom Ministarstvu. Mada je za vreme britanskog mandata to bila «paralelna vlada», prerastanje komisija Sohnuta u vladu nove države Izrael bilo je pionirski korak – i Cvi Loker je bio jedan od tih pionira (danas, nažalost, jedan od retkih preživelih).

Stan u Tel-Avivu nismo mogli da nađemo, pa sam svakodnevno putovao na posao iz Holona. U Holonu se rodio i naš sin Elad. Kćerka Tamar rodila se još pre našeg odlaska za Kairo.

Ispočetka sam radio u Odeljenju za međunarodne organizacije, koje je kasnije preimenovano u Odeljenje za Ujedinjene nacije. Uspostavljao sam veze sa svim međunarodnim organizacijama (Poštanska unija, Unija za komunikacije itd). To su bile čitave procedure. Trebalo je podneti razne podatke, preuzeti obaveze platiti članarine itd.

Moram reći da je u tim prvim godinama Izrael, kao mlada država Jevreja, naročito posle Holokausta, bio lepo primljen u tim međunarodnim krugovima. Arapski uticaj tada nije bio toliko jak. Problemi su nastali kasnije, u Ujedinjenim nacijama, gde su naši godinama loše prolazili.

Jedan od prvih zadataka proistekao je iz ratnog stanja: veza sa Crvenim krstom. Predstavnici međunarodnog Crvenog krsta delovali su u to vreme na oslobađanju i razmeni ratnih zarobljenika. Npr. učestvovao sam u Roš Pini u razmeni trojice Izraelaca za oko 200 libanskih ratnih zarobljenika, pregovarao sa predstavnicima Crvenog krsta, a takođe na razmeni veće grupe iz Jordana.

Verovatno zbog tih veza sa Crvenim krstom, u Ženevi 1949. godine predvodio sam de fakto delegaciju Izraela na Internacionalnoj konferenciji Crvenog krsta. Šef delegacije je bio g. Moric Fišer, ambasador Izraela u Parizu, a ja sam četiri meseca sedeo u Ženevi na toj konferenciji (od aprila do avgusta). Radio sam vrlo intenzivno, takoreći bez pomoći. Noću sam u hotelu čitao dokumente i izveštaje, danju sedeo na zasedanjima komisije, išao na ručkove i večere sa delegatima koje sam pokušavao pridobiti za našu stvar... Predstavnici međunarodnog Crvenog krsta na čelu sa presednikom Dr Polom Rigerom, po verskoj liniji, podtaknuti Vatikanom i Irskom, intenzivno su uticali da katoličke zemlje ne priznaju naš Magen David Adom (izraelska paralela Crvenom krstu, Crvena Davidova Zvezda). Interesantno je – i za našu današnju situaciju uopšte – da smo bezmalo postigli priznanje. U ranijoj konvenciji iz 1929. godine priznata su su samo dva izuzetka: za arapske zemlje Crveni polumesec, a za Persiju Crveni lav. Međunarodna organizacija nije dopuštala dalje izuzetke – pa ni za naš Magen David Adom. Bio je to preterani formalizam - iskjlučivo zbog tog zaštitnog znaka - i administracija Crvenog krsta se ogorčeno borila protv nas. Na glasanju smo izgubili zbog samo jednog glasa (21 glas protiv nas i 20 za nas; 9 delegacija iz raznih razloga nije glasalo) – i nikad više se neće pružiti takva prilika. Magen David Adom ni danas nije redovni član te međunarodne organizacije,.

Tada je donesena četvrta Konvencija za zaštitu civilnog stanovništva. Mi smo je prihvatili sa rezervom. Jedan od razloga je upravo to što nismo dobili to priznanje, za ambulanse itd.

Kada sam se vratio, napisao sam jedan novinarski prikaz koji je objavljen u listu «Davar». Zbog toga sam dobio neku vrstu usmenog ukora - jer kao službenik Ministarstva ne bih smeo da pišem. I šta sam onda radio? –Pisao sam članke i političke komentare pod pseudonimom...

Radio sam u konzularnom odeljenju, pa u odeljenju za Istočnu Afriku. Međutim, plata je bila mala. Od novinarskog posla nisam ništa zarađivao – bilo je malo para, a objavljivao sam tekstove besplatno. Da bih kako-tako popravio ekonomsku situaciju, učestvovao sam na mnogim predavanjima u okolini Tel-Aviva kao politički komentator.

Od decembra 1948. i zatim u nekoliko grupa 1949. uselio se u Izrael veliki broj Jevreja iz Jugoslavije (preko 7 hiljada). Na tom polju sarađivao sam vrlo aktivno. Predsednik Udruženja Jevreja useljenika iz Jugoslavije (koje je postojalo još od 1935) bio je Cvi Rotem, dugogodišnji dopisnik beogradske Politike iz Izraela. Ja sam bio njegov tajnik. U ulici Lilienblum u Tel-Avivu imali smo malu kancelariju odakle smo pomagali novim useljenicima, uz pomoć Sohnuta i Sindikata. Nekoliko puta sam sam na leđima iz magacina u ulici Ha-alija vuglio madrace za nove doseljenike. Prevodili smo im i pomagali na svaki način da se snađu u prvim izraelskim danima. Srećom, tadašnja jugoslovenska vlada dozvolila je iseljenicima da ponesu kakvu-takvu imovinu, tako da su u Izrael dolazili sa tzv. «liftovima» (kontejnerima), sa nameštajem, čak i klavirima, za razliku od, recimo, rumunskih Jevreja koji su smeli da ponesu samo 40 kilograma.

Moja mama je došla još 1945. godine, dok smo mi bili u Kairu. Iz Bergen-Belzena su ih prebacili na oporavak u Švajcarsku, a odatle je došla u Paslestinu. Kad smo se vratili iz Kaira, živela je sa nama.

Početak diplomatske karijere

 

Prvo diplomatsko nameštenje dobio sam 1951 godine u izraelskom poslanstvu u Bukureštu. Glavni zadatak je bio organizovati iseljenje rumunskih Jevreja u Izrael - pregovarati i napraviti sporazume sa rumunskom vladom. Predstavnici rumunskih cionističkih organizacija pomagali su nam u brdima papira-dokumenata za rumunsku i našu birokratiju. Imali smo i dva lekara.

Za taj kratak period boravka u Bukurteštu karakteristično je da sam bio jedan od retkih i poslednjih diplomata koji su imali prilike da se upoznaju sa Anom Pauker, pre nego što je ona bila odstranjena iz rumunske politike. Izvrsno je znala francuski, bila je oštroumna i inteligentna žena , zapravo, drugi čovek rumunske vrhuške, posle Georgiju Deža.

Za mene je službovanje u Rumuniji bilo korisno i interesantno iskustvo, jer sam se upoznao sa režimom jedne zemlje koja je bila pod sovjetskom dominacijom. Jedno je čitati knjige, a drugo neposredno iskustvo, kad npr. ujutro dođeš u kancelariju i saznaš da ti je službenik preko noći uhapšen (to se desilo nekoliko puta).

U aprilu 1952. premešten sam za Beograd, gde sam ostao do 1957.

Bio sam prvi sekretar Poslanstva Izraela u Beogradu, u Zmaj-Jovinoj 34 (gde je danas Soroseva organizacija). Ta zgrada je u vlasništvu Jevrejske opštine. Dobili smo stan – ni manje ni više – u kući generala Dušana Simovića (vođe puča 27. III 1941)! Njegov sin Bora je radio u jugoslovenskoj diplomatskoj službi i on nam je izdao taj stan. Simovićevi su imali manji stan, u istoj kući.

Iz Beograda (gde je pre rata studirao pravo) Cvi Loker je otišao 1939. Razlike su sada bile ogromne. Narod, jezik i običaji ostali su isti. Međutim, 1939. Beograd je bio prestonica Kraljevine Jugoslavije, a sada je vladao Titov režim. Nerposredno posle rata kompletna jugoslovenska privreda okrenula se Sovjetskom Savezu. Međutim, nakon konflikta Tito-Staljin 1948, te veze su raskinute i Jugoslavija se našla u nezgodnom položaju.

Pošto sam došao iz Rumunije, bolje sam mogao da razumem Titovu politiku. On je spasao Jugoslaviju od sovjetskog najrigoroznijeg komunizma. Nije čudo što je bio popularan.

U neku ruku mi je bilo teško. Očekivalo se od mene više nego što sam mogao da dam. Kolege iz drugih zemalja molile su me da im objasnim ponešto – jer znam jezik te zemlje. Međutim, u politici ima uvek nekih potajnih, podzemnih struja – i mnoge stvari nisam ni sam razumeo.

U obnovi zemlje mnogo su pomogli Amerikanci i UNRA. Po jevrejskoj liniji pomagao je JOINT. Ekonomska situacija bila je vidljivo bolja nego u Rumuniji. U Rumuniji apsolutno ničega nije bilo – a u Jugoslaviji je mnogo toga falilo. Mi diplomate putovali smo povremeno u Trst ili u Beč da se snabdemo namirnicama koje se nisu mogle dobiti na lokalnom tržištu. Narod je, ipak, živeo bolje nego za vreme nemačke okupacije, a bilo je i dosta strane pomoći. Kraj ambasada SAD, Engleske, Kanade, postojale su specijalne misije za razne projekte – nije Jugoslavija samo sama sebe podigla! Još jedna razlika je bila u odnosu na sovjetski režim: ljudi koji su želeli, mogli su da izađu iz zemlje - i izlazili su, u Francusku i druge zemlje, što je iz Bukureštu bilo nezamislivo.

Izraelsko poslanstvo prihvaćeno je u Beogradu veoma dobro – sve do 1967. godine. Kada sam 1960. nekoliko meseci bio otpravnik poslova Ambasade u Beogradu (prilikom smene dva ambasadora) dogodila se jedna od mnogih Naserovih poseta Beogradu. Šef protokola me je nazvao i rekao: -«Vi ste, naravno, pozvani na prijem, ali Vi verovatno većete doći»... Naravno da nisam otišao!

Nekoliko puta sam sa izraelskim delegacijama bio priman kod Tita. Obično sam prevodio..

Sećam se prve velike afere - afere Đilas. Radio-stanice su prvi put prenosile sednicu Centralnog komiteta komunističke partije. Sećam se da su Aleš Bebler i Moša Pijade napadali Milovana Đilasa – a niko ga nije branio.

Bio je tamo tada još jedan odvažan čovek, Mihajlov, koji je čak uspeo i da publikuje neke tekstove protiv ondašnje politike. To je fantastično da je nešto takvo uopšte bilo moguće i da je taj čovek ostao živ...

Poslanici Izraela su bili prvo sudija Dr Ezra Joram, a kasnije Arije Levavi. Arije Levavi je jednom putovao na Bled, tokom leta, kada je Tito sa vladom boravio na Brdu kraj Kranja. Levavi je imao misiju od Ben-Guriona da predloži maršalu Titu intervenciju kod Nasera. Međutim, kao što znamo, Tito to nije primio. Nije odmah odbio, ali do tog posredovanja nije došlo.

U vreme mog prvog boravka u izraelskom poslanstvu dogodio se i Sinajski rat 1956. Jugoslavija je tom prilikom bila uzdržana, uz jednu nijansu pro-arapske politike. Jugoslavija je poslala svoj vojni kontingent u okviru međunarodnih snaga na Sinaju, ali u to doba nije bilo nekih teškoća ili razmimoilaženja u politici sa Izraelom. Uostalom, takav je bio i stav velesila: istovremeno su održavali veze i sa Arapima i sa Izraelom.

Izraelsko poslanstvo je napravilo trgovinski ugovor, bilo je naših umetnika koji su gostovali u Jugoslaviji (pijanisti Pnina Zalcman i Frank Peleg). Glavni izvoz Jugoslavije u Izrael je bilo drvo za sanduke za pomorandže, a glavni uvoz iz Izraela su bile pomorandže, banane i hemijski proizvodi.

Putovao sam i u Novi Sad, na groblje, gde su sahranjeni moj otac i rano preminula sestra, i da posetim prijatelje. Nažalost, skoro svi moji prijatelji-Jevreji izginuli su tokom rata. Službeno sam prisustvovao osvećivanju spomeniku koji je podignut na Jevrejskom groblju. Sličnim ceremonijama prisustvovao sam i u drugim gradovima (Sarajevo, Zagreb).

U Beogradu sam se družio sa mojim gimnazijskim drugom Stanislavom Stankom Bajićem, koji je postao profesor istorije pozorišta na fakultetu u Beogradu, kao i sa Brankom Bekićem iz Zemuna. Sarađivao sam intenzivno i sa Savezom jevrejskih opština, naročito sa predsednicima Albijem Vajsom i Lavoslavom Lacijem Kadelburgom.

Kada je osnovan Jevrejski muzej u Beogradu, ja sam postao veliki pobornik njegovog rada. Prvo ga je vodila Dr Nada Nedomački koja je postavila temelje (posle je prešla u Pariz), a od tada ga do dan-danas veoma uspešno vodi Milica Mihailović. Među inicijatorima za otvaranje muzeja je bio i moj dobar drug, profesor Zdenko Levental, koji je bio kulturni referent u Savezu jevrejskih opština Jugoslavije. To je odlična ustanova sa kojom i dan danas održavam veze.

Pošto smo se Rahel i ja veoma interesovali za slikarstvo, sklopili smo blisko prijateljstvo sa slikarom Markom Čelebonovićem (imam i jednu njegovu sliku ovde u Jerusalimu) i sa drugim slikarima. Sretali smo se sa Markom Ristićem, Gustavom Vlahovom. Imali smo i bogat kulturni život. Išli smo u pozorište, operu. Uživali smo u interpretacijama basa Miroslava Čangalovića, dirigenta Oskara Danona i dobrih glumaca u Narodnom i Jugoslovenskom dramskom pozorištu (a prilikom kasnijeg boravka i Ateljeu 212).

 

zadnji nastavak>>>>>

(Pripremio Dušan Mihalek)

© Copyrigh 2005 by Cvi Loker & Dushan Mihalek)