S puta po po zapadnoj Ukrajini

U potrazi za sjenama galicijskih Židova

Krajevi koji su se svojedobno zvali Transkarpatija i istočna Galicija  pripadali su Austrougarskoj monarhiji, a ljudi  rođeni u ondašnjem Lembergu,  današnjem Lvivu, i u Zagrebu, živjeli su u istoj državi.

Piše: Vlasta Kovač

Jablonica se zove selo od desetak drvom obloženih kuća u ukrajinskim Karpatima gdje žive Huculi. To su gorštaci, pripadnici zasebne etničke skupine, za koje sam prvi put čula  sredinom 1960-tih, kad je u našim kinima igrao antologijski film tadašnejg sovjetskog redatelja Sergeja Paradžanova " Sjenke zaboravljenih predaka". Sredinom kolovoza ove godine  u društvu zagrebačkih planinara   u toj Jablonici, u srcu Karpata,   za večerom u  drvenoj kolibi, s naloženim ognjištem u sredini , slušala sam huculski "band". Trojica svirača odjeveni u narodnu nošnju svirali su na svojim tradicionalnim instrumentima , sopilki, cimbalu, dudi, (vrsta gajdi), violini, drimbi (usnoj svirali koju neki još zovu i "židovska harfa")...Pred nama u zdjeli ploške od sirovog krumpira i  brašna pržene u ulju, popularno jelo istočnoevropskih Židova zvano latkes, koje smo jeli s umakom od svježe ubranih vrganja.  Pa i melodije koje su izvodili huculski svirači podsjećale su me na  židovsku klezmer muziku. Otkud to i kako?

Bila je to oproštajna večera na kraju desetodnevne ture po zapadnoj Ukrajini  u organizaciji Hrvatskog planinarskog društva  Matica , zamišljene kao traganje za prapostojbinom takozvanih Bijelih Hrvata koji su u stoljeću sedmom odavde odselili  prema Jadranu. Za mene je, međutim,taj izlet u krajeve koji su se svojedobno zvali Transkarpatija i istočna Galicija, te pripadali Austrougarskoj monarhiji, bio i svojevrsna potraga za sjenama  njihovih nestalih židovskih stanovnika. Ljudi rođeni u ondašnjem Lembergu,  današnjem Lvivu, i u Zagrebu, živjeli su u istoj državi i po njoj se nesmetano kretali. Oni Židovi na zapadnobalkanskim prostorima koji su znali jidiš uglavnom su bili potomci doseljenika iz Galicije. Pokojna gospođa Berta Postružnik rođena Fischbach, prevoditeljica  novela Shaloma Ascha,  pričala mi je kako je kao djevojčica s roditeljima i četvoro braće i sestara i svom imovinom u zavežljajima natovarenom na jedna kola u Prvom svjetskom ratu  bježala pred pogromom i Kozacima. Sjećam se i kako sam bila iznenađena kada mi je  prije dvadesetak godina , u  vlaku na povratku sa  službenog puta iz Beograda u   Zagreb,  rođeni Dubrovčanin gospodin Vido Horović, tada važan direktor u Dinersu,  počeo pričati o svojim im roditeljima, ocu Ignacu Horowitzu  iz galicijskog Borislavova i majci Leontini Spiegel rođenoj u samo 40-tak kilometara udaljenom Stanislavovu,  koji su se početkom prošlog stoljeća  upoznali u Dubrovniku i tamo ostali. Vidov otac je kao austrougarski pomorski oficir služio j u Boki Kotorskoj i  preko vikenda otišao do Dubrovnika gdje je Vidova majka bila na ferijama kod rođaka, vlasnika jednog dubrovačkog hotela. U tom istom hotelu u godinama 1938-1940. Ignac Horowitz je osiguravao hranu za 200 židovskih izbjeglica iz Njemačke i Austrije.

 Poslije Prvog svjetskog rata istočna Galicija pripala je Poljskoj, a južnija zakarpatska oblast s Užgorodom i Mukacevom,mađarskim Munkaczem,  pripojena je  tadašnjoj  Čehoslovačkoj. Muž prijateljice moje majke kojega smo zvali Miško( zapravo se zvao Emanuel Steinwurzel, i imao prezime koje mu je očito nametnuo neki zločesti  austrijski činovnik) bio je rođen u Stryju, gradiću  između Užgoroda i Lviva, koji je u doba njegova rođenja, oko 1900, pripadao Austriji.  Zatim je Stryj bio poljski, pa sovjetski, pa okupiran od Nijemaca, pa opet sovjetski, a sada je  ukrajinski. Nakon brojnih životnih peripetija, 1950-tih godina preko međunarodnog Crvenog križa Miško je pronašao  svog brata koji je nakon 1945. postao sovjetski državljanin. Nakon brojnih komplikacija dogovorili su telefonski razgovor na relaciji Opatija - Stryj, ali je Miško iz telefonske govornice izašao snužden. "Što se dogodilo" pitala ga je supruga. "Jeste li se čuli?". "Jesmo." "Pa što nije u redu?" "Nismo se razumjeli. On je govorio ruski, a ja hrvatski?". Braća su od silna uzbuđenja jednostavno zaboravila da su kao djeca s roditeljima govorila jidiš i njemački i da su im ti jezici možda i jedino što im je nakon tolikih godina ostalo zajedničko.

 Técsői Banda i pjesma krijumčara

Ima li im u tim krajevima još  traga Židovima?  Na prijelomu 19.u 20.stoljeća židovski trgovci u Galiciji u svojim su rukama držali  glavninu robne razmjene između Austrougarske monarhije i Rusije, kada su  s istoka na zapad i obrnuto putovali pšenica, krzno i vuna, odnosno pamuk, svila, koža, dragulji, čekinje i perje. Iz Karpata prema Mukacevu  vozila sam se dolinom Tise koja dijeli dašanju Rumunjsku od zapadne Ukrajine. Nekad je to bio  glavni trgovački put  iz Bukovine u Galiciju, Mađarsku, Slovačku i Češku kojim su uz ostalo putovali duhan, vino i sol, ali danas se čini  kao da je  bogu iza leđa. Što zbog odrona uslijed nedavnih poplava i smeća što ga je nanijela voda, što zbog uske ceste, zavoja, starih rupa, ruševnih mostova i stoke na putu, naš je autobus  vozio  jedva 30 kilometara na sat. Zapamtila  sam mjesto  koje se  zove Tjačiv,  zato jer je upravo bio sajmeni dan i  mnoštvo ljudi je posvuda naokolo čučalo na blatnjavoj zemlji uz svoju rasprotrtu robu.  A onda sam pretražujući po internetu ne bih li otkrila  neku vezu između huculskih svirača i židovskih melodija naletila upravo na taj Tjačiv, odnosno Técsö kako se mjesto zove na mađarskom, i na CD  sa židovskim napjevima kojega je  svojevremeno snimio lokalni huculsko-židovski  band. Na CD-u je i skladba  nazvana “Zsido Minhuli”, za koju piše da je varijacija na rusku jidiš melodiju “Papirossn”, a  zapravo je pjesma krijumčara iz vremena kada su Židovi i Cigani švercali robu preko Tise.  Tjačivski band je poznat i u  Mađarskoj pod nazivom Técsői Banda, ali u njemu danas više nema Židova. Svirači su  lokalni   Romi koji za sebe kažu da su  Huculi, odnosno  Rusini,  no na  repertoaru  i dalje imaju  židovske napjeve, pa i ono za  što misle da  je  ukrajinski folklor često su židovske melodije.  Postojeći Židovi iz Mukaceva ponekad ih zovu k sebi u goste.

Početkom 20.stoljeća  u tada mađarskom Munkaczu Židovi su sačinjavali  polovicu stanovništva? Vodič nam je tu bila sveučilišna profesorica koja očito odlično poznaje povijest svog mjesta. Rekla je da je mnogo Židova u  u Mukacevo došlo nakon podjele Poljske u 18 stoljeću, a kad smo prolazili mimo ulice koja se  zove Wallenbergova  spomenula je da je  tu bila sinagoga. Ni slova o tome tko je bio Raoul Wallenberg  niti čime je zaslužio da se  po njemu nazove baš ona ulica. Mukacevski Židovi podijelili su sudbinu ostalih mađarskih Židova  i nakon serije deportacija u Auschwitz Mukacevo  je 30.svibnja 1944 . bilo proglašeno "Judenrein". Prije dvije godine tu je živjelo  još samo oko 300 Židova, od kojih svega tridesetak rođenih prije Drugog svjetskog rata, a većinom su  ovamo doseljeni iz Rusije poslije 1945. u sovjetskoj eri  rusifikacije.

Iz zaborava u virtualni život

Ipak, mukacevskim se bivšim židovskim građanima nije sasvim zatro trag, pa tako na internetskoj tražilici, ako upišete  npr. www.shtetlinks,  naići ćete  na web site s popisom imena svih mukačevskih gimnazijalaca u godini 1940/1941. Tu je i popis mukacevskih židovskih trgovaca, popis poreznih obveznika  iz 19. stoljeća, popis preživjelih nakon 1945,  pa stare razglednice i stare  fotografije.  Autor  website-a Louis Schonfeld,   kao uspomenu na svoju stradalu baku,  prionuo je da  iz zaborava pa makar i u virtualni život vrati iščezli svijet svojih židovskih mukacevskih predaka i čini to vrlo predano.  Poslužite li se još malo Googleom  pa dodatno  zavirite i u  Židovsku enciklopediju,  doznat ćete  da je mukacevska židovska gimnazija, osnovana 1920, vrijedila kao najbollja židovska gimnazija istočno od Varšave. Pa i to da je godine 1871. bila osnovana prva židovska tiskara, koja je ubrzo postala jedna od najvažnijih  tiskara srednjeuropskog istoka. Istodobno je Munkacz/Mukacevo   bio i jedan od centara ortodoksnog hasidizma  u kojemu je generacijama  i kroz stoljeća stolovala ista dinastija hasidskih rabina.  Chaim Elazar Spira koji je vodio mukacevsku hasidsku židovsku zajednicu od 1913. pa do 1937,  naslijedio je svog oca rabija Cvija Hersha, koji je pak preuzeo vodsko hasidske mukacevske židovske zajednice od svog oca rabija Šlomoa Spire. Kad se  uoči Drugog svjetskog rata udavala kći posljednjeg mukačevskog rabina iz obitelji Spira - mladoženja je naravno također bio iz rabinske obitelji, ali poljskog porijekla -  slavlje je trajalo puna dva tjedna a gosti su stizali specijalnim vlakovima, mnogi od njih iz njujorškog Broklyna , Rio de Janeira i londonskog Golders Greena , te se zajedno tiskali sa istočno evropskom subraćom u pohabanim kaftanima.  Godine 1941.tu je postojalo  tridesetak židovskih bogomolja od kojih su mnoge bile hasidske štibeleh, a potomci mukacevskih hasida  još  se i danas drže zajedno  u Brooklynu  i u Mea Shearimu. 

Gradovi koje sam još  obišla u zapadnoj Ukrajini -  u prostorima uz slovačku i poljsku granicu - bili su Užgorod, Lviv, Ivanofrankivsk i Kolomija. Svi oni danas imaju obnovljena i lijepo uređena stara gradska središta, slikoviti središnji gradski trg s  vijećnicom  i  reprezentativne građanske kuće  duž glavne ulice koje mahom potječu iz austrougarskih vremena i svuda  su Židovi nekad bili značajan udio u populaciji. O sadašnjim i bivšim židovskim grobljima, njihovu općem stanju,  stupnju zapuštenosti  ili ugroženosti na internetu se mogu naći podaci iz 1996. U Kolomiji,  u austrijsko doba  važnom trgovištu na željezničkoj pruzi Lviv - Ivanofrankivsk - Černivci u Bukovini ,  postojala su čak tri židovska groblja.  Ono najstarije, iz 1700,  uništeno u razdoblju 1941-1950,  više ne postoji ni u tragovima. Tamo je park i sportsko igralište.  Na kraju glavne ulice preko puta novouređenog parka je  Muzej  pisanki, umjetnički oslikanih jaja, a postoji i Muzej huculštine. Za židovsku baštinu kao da  ne mari  nitko.  Stanislavov, ili na ukrajinskom Stanislaviv, koji je 1962 promijenio ime u Ivanofrankivsk, prema ukrajinskom pjesniku Ivanu Franku,  danas je naglorastući propulzivni  zapadnokukrajinski grad u kojemu na sve strane niču golemi stambeni blokovi , ima jaku građevinsku i elektronsku industriju, obnovljena i  uredno oličena kućna pročelja u gradskom središtu, s umjetnički oblikovanim balkonima od kovanog željeza, te veliku  grkokatoličku crkvu koja je  snažan simbol ukrajinskog nacionalnog identiteta. Gospodin J. G. arhitekt i konzervator, uvelike zaslužan za obnovu povijesnog  gradskog središta, odveo nas je i do sinagoge, koja se upravo obnavlja, a prema njegovim riječima vraćena je židovskim vlasnicima. Tamo će biti shopping  centar, u jednom dijelu možda i bogomolja. Kad sam ga pitala koliko danas ima Židova u  Ivanofrankivsku odgovorio je :"Mi ih ne brojimo. To je nonsense."

U ovom sam gradu u knjižari  našla vodič na ukrajinskom i engleskom kojega je izdao Turističko informativni centar iz kojega sam doznala  da su se Židovi u Stanislavovu/Stanislavivu naselili  odmah po njegovu osnutku, 1662.godine, da su 1761 sagradili prvu sinagogu koja je izgorjela u požaru, te da  je u XIX i početkom XX stoljeća njihov broj u gradu  jako narastao. Ne piše da je pod Austrijom 20 godina, od 1897 do 1918. gradonačelnikom bio  asimilirani Židov Arthur Nemheim. O Holokaustu ni slova, niti o tome gdje i na kojem kraju grada da tražim židovsko groblje.

Zapanujućom točnošću sve se ponavlja

Kamo se iz memorije  izgubio, nestao, izbrisao se  taj danas više nepostojeći ,jučerašnji svijet ? Evropu je prije desetak godina na nj  podsjetio reporter BBC Internationala pokazavši u TV dnevniku kako se uz pomoć privatne inicijative u Lvivu obnavlja austrugarski hotel čiji su vlasnici  nekad  bili Židovi. Moj je dojam, možda pogrešan,  da su  današnji Ukrajinci -  svjesno ili nesvjesno - sasvim izbrisali iz pamćenja  te svoje bivše židovske sunarodnjake i  ne vole da ih se uopće na njih i podsjeća.  Kozački hetman Bogdan Hmeljnicki za Ukrajince je heroj, u svakom  većem zapadnoukrajinskom gradu postoji njegova ulica, u zemaljskom muzeju u Ivanofrankivsku na istaknutu mjestu visi njegov veličanstveni  portret u ulju, o pogromima i pokoljima Židova  bolje je i ne pitati. Židovi su u ono doba služili Poljacima  koji su bili gospodari  i za Poljake  su ubirali namete. Zbog toga  su se zamjerili  ukrajinskim seljacima, pa  ih je za kozačkog ustanka pod Hmeljnickim 1648. godine stigla narodna osveta, tako strašna da se nisu od nje oporavili cijelo stoljeće. Kao utjeha im je jedino još preostao bijeg u religioznu mistiku. Ili u Ameriku.  Kao svog nacionalnog heroja Ukrajinci slave i Simona Petljuru pod čijom je komandom  1919. u 493  pogroma ukrajinska vojska pobila oko 17.000 Židova.  Petljuru je  iz osvete  1926. u Parizu ustrijelio ruski Židov  Shalom Schwarzbard. A Židove u Galiciji   nova je osveta stigla u doba rusko-poljskog rata 1920-1921 godine. Za taj nikad službeno objavljeni rat i za pogrome jedva da bismo danas i znali da nije bilo Isaka Babelja i njegovih pripovjedaka objavljenih 1926. u zbirci Crvena konjica. Babelj, Židov iz Odese, doživio je  rusko poljski rat kao ratni reporter, bilježeći dojmove u dnevnik kojega je vodio gotovo iz dana u dan i koji je , pisan naturalističkim stilom i bez literarnih uopćavanja, ostao  kao  dragocjen dokument o židovskoj kulturi i židovskim obiteljima u istočnoj Galiciji .  U dnevnik od 18.srpnja 1920. Babelj je  zabilježio: "Židovsko groblje iza Malina, stoljećima staro, nadgrobni spomenici srušeni, gotovo svi istog oblika, gore ovalni, groblje zaraslo u travu, vidjelo je Hmeljnickog, a sada Buđonija, nesretno židovsko stanovnštvo, sve se ponavlja, sad ova povijest-Poljaci-Kozaci -Židovi, zapanujućom točnošću sve se ponavlja, ovo novo je komunizam."

Sovjeti su u istočnu Galiciju ponovno došli tek 1939, nakon što je paktom Molotov - Ribentropp Poljska još jedanput  podijeljena. U naredne dvije godine, do 1941. desetkovali su poljsku i židovsku inteligenciju, mnoge  poslali u Sibir ,a ostale pobili.  U Lvivu  je NKVD smjesta obezglavio židovsku zajednicu. Onda su došli Nijemci. Do danas je ostalo predmetom spora do koje su mjere Ukrajinci bili voljni ili nevoljni njemački pomagači u istrebljivanju Židova.

Bijeli Hrvati u Haliču

 Vođa puta me pitao hoću li o ovom putovanju napisati kakvu turističku reportažu? Odbila sam, ne zato što neću, nego jer ne mogu.  Svuda kamo sam hodala pratile su me židovske sjene. U Ukrajini smo tragali za Bijelim Hrvatima pa su nas odveli u Halič, navodnu prijestolnicu Bijele Hrvatske, odnosno preko brda u  polje gdje su blizu čudotvornog izvora htjeli graditi novovjeku crkvu. Naletili su na arheološko nalazište i iskopali predmete koji navodno potvrđuju da su ti davni Hrvati , prije nego što su se spustili prema Jadranu, zaista boravili na ovoj lokaciji. Upućuju na to i neki toponimi, pa i neka prezimena na seoskom groblju. No, da sam mogla birati, umjesto u Halič, radije bih bila otišla u nedaleki Bučač,  u kojemu se prije 120 godina rodio nobelovac Agnon, a desetljeće kasnije Simon Wiesenthal. Ili bih otišla u  Drohobič, gdje je prije 110 godina na svijet došao pisac i slikar Bruno Schulz.  Ako netko još nije pročitao Schulzove pripovijetke u zbirci  Prodavaonice cimetove boje , onda neka ih svakako pročita. Prije nekoliko godina  u  jednoj kući u Drohobiču otkrili su zidne freske koje je Bruno Schulz naslikao na zidovima dječje sobe po nalogu nacističkog komandanta, a prikazuju scene iz bajki braće Grimm. Nedugo nakon što je završio to svoje posljednje slikarsko djelo Schulza je na ulici u Drohobiču ubio oficir SS-a. Oko fresaka je pak izbio skandal jer se otkrilo da su ubrzo nakon njihova otkrića   - potajice ili u suglasju s lokalnim vlastima - skinute i odnesene u Yad Vashem. Zamišljam da je u 19.stoljeću, prije nego što je   tamo i u obližnjem Borislavovu pronađena nafta,  Drohobič  morao biti baš onakav tipični galicijski gradić kakvog u jednom od asvojih eseja u zbirci "Židovska lutanja" ovako opisuje  Joseph Roth: "Grad ima 18.000 stanovnika,od kojih su 15.000 Židovi. Među 3000 kršćana ima oko 100 trgovaca, zatim 100 službenika,jedan bilježnik, jedan okružni liječnik i osam policajaca. Postoje još dvojica policajaca koji su, začudo, Židovi. Od postojećih 15.000 Židova 8000 živi od trgovina. To su mali kramari, veći kramari i veliki kramari. Ostalih 7000 Židova su mali obrtnici, radnici,vodonoše, učenjaci, kulturni radnici, pomoćnici u bogoslužju, zaposleni u sinagogi, učitelji, pisari, prepisivači Tore, tkalci molitvenih ogrtača, liječnici,odvjetnici,službenici, prosjaci i postiđeni siromasi koji žive  od dobrotvornih ustanova, grobari, obrezivači i klesari nadgrobnih somenika. Grad ima dvije crkve, sinagogu  i oko 40 malih bogomolja. Židovi se mole dnevno tri puta. Put do sinagoge ili kući, do dućana morali bi dnevno prevaliti šest puta da nemaju toliko mnogo bogomolja  u kojima se, uostalom ne samo moli nego i uči židovska znanost" .

Židovska emigracija u SAD i Izrael

U Lavovu je  uoči Drugog svjetskog rata bilo  više od 100.000 Židova ili oko trećina stanovništva? Do 1941. taj se broj udvostručio jer se u  grad slila rijeka izbjeglica iz okupirane Poljske. Dio grada sjeverozapadno od centra bio je ograđen žicom i pretvoren u geto u koji je  stjerano 120.000 Židova. Iz geta su  odvođeni na prisilni rad u  u pogone Deutsche Ausrüstungswerke- DAW Lemberg u tadašnjoj Janovskoj, danas Ševčenkovoj ulici. Jedan od logoraša na radu u Janovskoj bio je i Simon Wiesenthal. Nakon serije deportacija u logor smrti Belzec do studenog 1943. geto je bio ispražnjen, a kad je 26.srpnja 1944. sovjetska armija ušla  u Lviv u njemu se zateklo još samo  200 do 300 Židova koji su se  uspjeli sakriti.  Više od stotinu Poljaka i Ukrajinaca iz Lviva dosad je proglašeno pravednicima, a rabin David Kahane u svom Dnevniku iz lvivskog geta (Yoman getto Lvov, Jerusalem, 1978, na hebrejskom, englesko izdanje U.Mass.Press, 1990) opisao  je kako su neke važne ukrajinske crkvene ličnosti  spašavale Židove sakrivajući ih u manastire. Ipak, nakon svega onoga što sam, po povratku u Zagreb,  pročitala o tijeku i načinu istrebljivanja Židova u Lvivu , rekla bih da je to jedno od ružnijih poglavlja u historiji Holokausta, možda i zato jer su u lovu na ljude s jednakom revnošću sudjelovali i gestapovci i ukrajinski i židovski policajci. Tipovi iz polusvijeta ovdje su imali čini se do kraja  neograničenu vlast.  Taj  tako lijepi i zeleni grad, koji se diči bogatom kulturnom tradicijom, u kojemu ulice  nose imena poznatih umjetnika  a njihovi  kipovi urešavaju kućna pročelja, na čijoj je opernoj sceni stasala diva svjetskog glasa Solomia Krušelnicka, Puccinijeva prijateljica i najčuvenija Čo Čo San, sasvim je izgubio svoj nekadašnji kozmopolitski karakter. Između dva svjetska rata, dok je pripadao Poljskoj bio je po veličini treći grad poslije Varšave i Lodza, međutim poslije 1945. Sovjeti su  otjerali većinu Poljaka. S Poljacima i Židovima iz grada su nestali građani, a doselilo se ruralno stanovništvo. Grad danas ima oko 735.000 stanovnika, od toga je Ukrajinaca 88 posto,Rusa 9 posto, Poljaka  0,9 posto, a Židova još samo 0,3 posto. Poslijeratna židovska emigracija  iz Zapadne Ukrajine u SAD i u Izrael počela je još 1970. i još uvijek traje. Mlađi odlaze, a stari preživljavaju tako što   preko židovskih organizacija  primaju socijalnu pomoć.

Pred svakom od lijepih kuća u nizu na   glavnom lavovskom trgu Rinoku, koji je  svjetska kulturna baština i pod zaštitom UNESCO-a ,  pitala sam se jesu li tu živjeli Židovi. Kuće su mi se činile kao kazališne kulise za predstavu koja se ne može odigrati jer su glumci otišli. Pronašla  sam ulicu koja se zove Starojevrejska i prošla njome s kraja  na  kraj. Prijateljica me upozorila na pročelje jedne od kuća koje joj se učinilo neobično poznatim. Bilo je točna, samo malo manja,  kopija kuće u Đorđićevoj ulici u Zagrebu u kojoj je  prije Drugog svejtskog rata stanovala poznata židovska obitelj Aleksander. U Lvivu  je u našem programu  bio najavljen i obilazak ostataka nekad čuvene sinagoge Zlatna Ruža ,ali onamo nismo stigli, a u turističkom uredu  je ljubazna službenica rekla da su imali  židovski  vodič ,ali nažalost, iako je tek početak kolovoza, prodalo se. Jedinu dvojicu s  prepoznatljivim kapicama na glavi vidjela sam za doručkom u lvivskom hotelu Dnjestar , ali oni su  očito bili turisti, a nije bilo ni prilike da ih išta upitam.  Dok smo u Lvivu obilazili tamošnje Ličakovsko groblje  i grobove  znamenitih Ukrajinaca  pitala sam  vodiča Sašu gdje je židovsko groblje, pa je odgovorio da više ne postoji i da je na tom mjestu tržnica.   Jedinu od bivših sedam velikih sinagoga koja je opstala i ponovno je  u funkciji, a nalazi se u ulici Mihnovskih i renovirana je 1999. (novcem JOINT-a)  nisam znala naći, niti sam je imala vremena tražiti, kao ni groblje, kao ni lokaciju gdje je bio radni logor  u Janovskoj i gdje je  jedan bivši logoraš o svom trošku postavio spomenik. Taj logoraš zove se Aleksandar Schwarz i nije bilo tko. Njegov je djed bio onaj sretnik koji je na na svom imanju u Borislawowu pronašao naftu, da bi   Aleksandrovoj majci kao miraz poklonio  udio od  bušotine. Aleksandar Schwarz koji danas živi u Njemačkoj  jedini je preživjeli  iz obitelji. Jedne noći 1993.godine uz logor u kojemu je sada zatvor za ukrajinske kriminalce , ispred mjesta gdje su ubijali logoraše, dopremio je i dao postaviti deset tona tešku kamenu gromadu od granita, te doveo rabina koji ju je posvetio. Dosad se nitko u Lvivu nije usudio dirati u taj kamen, ali sve do nedavno ukrajinska je policija baš tu  uvježbavala policijske pse.