Jadovno

Što bi zapravo bio ovaj naš svijet bez spomenika, bez tih svjedoka o vremenu i ljudima koji nam govore o zajedničkoj povijesti, o razdobljima mira i ratova, o pjesnicima, slavnim vojskovođama, o logorima,smrtima i ubijanjima, pobjedama i porazima, o tome da nitko ne može izbjeći usudu da bira.

Holokaust na ovom našem prostoru izbrisao je s lica zemlje mnogobrojne koji su do posljednjeg trenutka vjerovali da će preživjeti i koji su usrdno govorili, ali ih više nitko nije želio čuti :» Ja nikome nisam ništa nažao učinio». Ta rečenica nije dopirala do onih koji su ih dovukli u Jadovno, Jasenovac, u logore Danicu, Gospić, Đakovo… logore koji su nicali na sve strane i rađali se iz krvave ustaške kame.

Nedavni sučaj « Budak ponovno među nama «, relativiziranje zločina, tko zna koji sve po redu pokušaj ubacivanja ustaške emigracije u hrvatsku svakodnevicu i koja uz to otvoreno pokazuje da ne žali novac za vječni spomen na crnokošuljaše, bio je u svakom slučaju opominjući prizor. On se odvijao na skliskoj Budakovoj ploči na kojoj su se mnogi spotaknuli, intelektualci, vrli akademici, sveučilišni profesori, Crkva u Hrvata jednako kao i polupismene nacifaši « glasnogovornice» koje su se odjednom našle u TV dnevniku kao nepatvorene domaće zvijezde iz omiljenog pučkog komada « Ognjišta Stars «.

Nekako baš u to vrijeme i prije nego se vlast snašla i dosjetila da će ta crna prtljaga stajati Hrvatsku mukotrpnog ulaska u EU, sjetila sam se izjave jednog stranog novinara :» Hrvatska je valjda jedina zemlja u Europi u kojoj bi se nakon podizanja spomen ploča Juri Francetiću i Mili Budaku mogao podići i spomenik Hitleru».

U međuvremenu Vlada je srećom reagirala uklanjanjem ustašonostalgičarskih uspomena i najavila zakon koji bi trebao uvesti više reda na relaciji fašizam-antifašizam. I možda time, barem malo doprinijeti da se na ovim prostorima naznači eventualni završetak Drugog svjetskog rata. Upravo ti događaji ponukali su nas da još jednom postavimo pitanje o spomenicima žrtvama fašizma, među kojima je u Hrvatskoj pored Srba, Roma i Hrvata komunista bio i veliki broj Židova.

Prema istraživanjima i podacima Saveza antifašističkih boraca Hrvatske objavljenih u knjizi Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990.-2000., nakon 1946. na području naše zemlje bilo je podignuto šest tisuća spomenika i spomen obilježja od kojih su neki upisani u najvišu kategoriju spomeničke baštine, zahvaljujući imenima kao što su primjerice A. Augustinčić, F. Kršinić, V. Radauš, D. Džamonja, V.Bakić, Bogdanović i drugi. Unatoč tome, u Hrvatskoj je u spomenutom razdoblju od 1990. do 2000. srušeno, oštećeno, oskvrnuto ili uklonjeno više od 2.964 spomen obilježja.

Mnogobrojni posjetitelji zagrebačke Židovske općine često pitaju zašto se ploča s imenima 165 ubijenih židovskih omladinaca u Jadovnu, 1941. nalazi baš u toj zgradi, a ne tamo gdje su nevine žrtve ubijene. No , nakon što je spomen ploča u Jadovnu više puta bila oštećena drugog izbora nije bilo.

Predsjednik ŽOZ i koordinacije židovskih općina Hrvatske prof. dr. Ognjen Kraus službeno je zatražio od nadležnih gradskih vlasti Gospića, da se uredi spomen područje logora Jadovno, koji je isključivo služio za fizičku likvidaciju zatočenika. Ali, do danas ništa po tom pitanji nije učinjeno. Jednak zahtjev od strane ŽOZ bio je upućen nadležnima za područje logora Slana na Pagu. I ponovno muk i tišina. Nekima je očito draže ne prisjećati se da su na Pagu bila dva koncentraciona logora. Ženski logor na rubu sela Metajna i muški na kamenjaru rta Slana.

Prvi logoraši koji su stigli na Slanu bili su Židovi,a zatim su dovođeni Srbi i Hrvati- komunisti. No sudbina im je svima bila jednaka:glad, žeđ, žega , hladnoća, mućenje, ubijanje. Prostor za nove logoraše stvaran je tako da su grupe zatočenika bacane u velebitske jame.

U Metajni bilo je žena s djecom. Ustaše su ih silovale, umlaćivali nogama, smrt se ponekad činila izbavljenjem. Na Pagu je ubijeno oko 15 tisuća ljudi , a o tome je pisao i uporno govorio Ante Zemljar, svjedok tih događanja , nepotkupljiv tragač za istinom o logoru Slana koji se borio protiv « snaga namjernog zaborava», kako je napisala u « Vjesniku «u povodu Zemljarove smrti Sibila Petlevski.

Žrtve kao da više nemaju pravo ni na ime, a kamoli na spomen obilježje. S jedne strane u pitanju je krajnji nemar i indolencija onih koji su nadležni pobrinuti se za pijetet stradalih, a s druge još ima onih ovdje kao i u inozemstvu koji misle da je Hrvatska 1945. izgubila rat. Nažalost sve se to odražava i u školskim udžbenicima i glavama pojedinih mladih ljudi i skupina, ksenofobičnih, sklonih rasističkim ispadima i nasilju. Jer to nekako ide ruku pod ruku s premlaćivanjem « drukčijih» i uništavanjem spomenika. Ponekad i na način – slomi petokraku i umjesto nje postavi križ, falsificiraj povijest, zaobiđi istinu, dodaj još za svaki slučaj i svastiku ,a nije naodmet nacrtati i jedno U . To se sve primjera radi, može vidjeti i zapaziti na spomeničkoj šetnji koja upravo sljedi.

U logoru Stara Gradiška ( Jasenovac ) u koji su do proljeća 1942. bili dopremljeni Židovi iz svih krajeva NDH, i od kojih su samo rijetki preživjeli, o čemu, među ostalim, pišu i Ivo i Slavko Goldstein u knjizi Holokaust u Zagrebu, devastirana je kula.

Na Petrovoj Gori oskvrnuto je partizansko groblje i grob s reljefom na ploči dr. Mariji Šlezinger, poznatoj lječnici po požrtvovnosti i sasvim iznimnoj hrabrosti.

Muzejske postave NOB-a u bivšem logoru Danica više nema, muzej je 1991 . rasformiran.

U Gornjoj Rijeci gdje je bio i sabirni logor za « žene židovske rasne pripadnosti», oskvrnut je dvorac- masovna grobnica nevinih žrtava.

U Gospiću je bio logor u koji su 1941. dovođeni Židovi, Srbi, antifašisti iz svih krajeva Hrvatske, a odatle put je dalje vodio u Jadovno na Velebitu i Metajnu na Pagu,… U međuvremenu opustošena stratišta.

U slavonskoj Tenji je bio 1997. srušen spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora. A upravo ove godine Židovska općina Osijek na čelu s Darkom Fischerom ponovno je postavila tu ploču i dodala još jednu na kojoj piše da je u Tenji bio sabirni logor za Židove.

U Osijeku nestale su ploče s imenima Židova revolucionara i rodoljuba poput Josipa Hanuke i Gerde Schwartz.

Spomenici u logoru Krapje i Mlaka ( u sastavu Jasenovca ) oštećeni su i devastirani. U Vinkovcima na reljefu strijeljanim rodoljubima 1942. Žarku Kneževiću i Lauri Klein prvo su devedestih godna, bile izbodene oči i zatim obojene u crveno. Nakon toga je usljedila daljnja devastacija spomen obilježja. Danas možemo samo postaviti pitanje vinkovačkim gradskim vlastima:» Zna li možda netko gdje su posmrtni ostaci židovske djevojke Laure Klein ?

Kažu da povijest pišu pobjednici. Ne baš uvijek.

Jasminka Domaš

 

 

      
    Nazad na stranice MAKABIJADE