UZ MENUHU NA TUZLANSKOM GROBLJU U SUSRET PRVOJ LJUBAVI
Elem bila je ovo treća u nizu MENUHA, a slučaj je htio da bude baš u radničkom gradu soli i struje - Tuzli. Ovo je predzadnja MENUHA u ciklusu od 4; a ponosno ističem da ce 4. biti 2007. u Rijeci.
Put nam je ovog puta bio malo drugačiji jer nas je ovaj put iz Rijeke u
avanturu krenulo troje, a ne jedan. Navečer u Srijedu 22. 08. sastali smo
se u bircu blizu autobusnog kolodvora u Rijeci Darija, Leon i ja (Filip). Nakon
što smo popili piće ukrcali smo stvari u bunker direktnog autobusa Rijeka
- Tuzla firme "PEPEX". Naravno oderali su nas za prtaljag ali nekako
smo pregrizli. Krenuli smo.....
Zaustavili smo se u Zagrebu i pokupili putnike koji idu u smjeru Tuzle i postalo je vruče. A klima naravno da nije radila. Nekoliko mlađih bosanskih momaka zavitlavalo je šofera da zapali i koju cjepanicu pride.... Negdje oko 5 sati izjutra stali smo na autobusnom kolodvoru u Tuzli. Na izlazu iz busa opsjedali su nas taksisti i izabrali smo jednog. Kad smo dosli do auta zastali smo zapanjeni; auto je podsječao na vozilo od Gastona iz istoimenog stripa. Kad smo ušli auto je nemilice krenuo, a motor jako zaružio. Kretajući se po Tuzli onako pospani mislili smo da idemo kroz zonu sumraka i stigli do još neobičnijeg hotela po imenu "BRISTOL". Kasnije smo saznali da je hotel radjen za ugodan boravak Josipa Broza kad dodje u Tuzlu i na vrhu hotela postojao je predsjednički apartman.
Zahvaljujući naklonosti i dobroti Ane Lebl smjestio sam se sam u dvokrevetnu sobu. Moji prijatelji bili su sami u sobi sa Francuskim ležajem i jako zadovoljni time. Sljedeće jutro počelo je neslužbeno upoznavanje.... Cijeli dan sakupljali su se sudionici da bi navečer bili svi na broju i skupili se u hotelskoj sali da bi se službeno upoznali.
Svi su se nekako predstavljali u grču pa sam se da bi razbio led i tremu
predstavio kao " deran veteran grobar omladinac".
Svi smo se pomalo upoznali i podjeljene su majice; a tada spazih jednu od djevojaka iz Tuzle; izgledala je ko prekrasni anđeo sa greškom bez krila. Taj anđeo nosi ime Dubravka. Strašno me se dojmila i izuzetno svidjela. Tu je sve počelo. Za razliku od Niša tu sam se osjećao kao "riba u vodi" pa čak kao kod svoje kuće.
Nakon doručka u petak otišli smo na groblje i počeli pripremati rad na njemu, podjela u sektore itd ....
U početku radilo se polagano kao da se uigravamo i podsjećamo na minule Menuhe , ja sam bio "oficir za vezu" i nosio te dodavao ono što je neko trebao ili pribor ili vodu. Moj anđeo je pomagao Jasni Ćirić i Ljilji koje su bile uparene. One također spadaju u klasu deranki veteranki (40+). Radili smo do ručka, a onda smo malo odmarali i pripremali se za shabbat.
Shabbat smo slavili u hotelu TUZLA, u konferencijskoj dvorani, bilo nas je
ukupno 30 - 40 ljudi. a shabbatni stol je bio postavljen prekrasno. Prije
početka večere Ana je rekla blagoslov i podijelila kruh. Večera
je bila vrlo ukusna i po ukusima se moglo se prepoznati u kojem smo dijelu
bivše Jugoslavije. Bilo je tu janjetine, sira, burikitos, bureka i još mnogo
svačega. U jednom trenutku spazio sam prije spomenutog andjela i primjetio
da me krišom pogledava i da joj na trenutke oci zabljesnu. Počevši
pjevati kao "prvi glas" i izašao ispred na čelo stola te
primjetio sam da pjevajući mislim o njoj i gledam ju krišom također.
Nakon proslave Shabata izasli smo u Tuzlu da vidimo "Tuzlu by night". Šetajući u svakom trenutku pokušavao sam se naći blizu Dubravki, a za divno čudo i ona meni.
Čini mi se da sam previše privatizirao ovaj izvještaj ali pišem ga iskreno i od srca.
U subotu smo imali pomalo predugačak obilazak Tuzle tokom kojeg smo
čuli skoro sve o svakom kamenu i bili vrlo zadovoljni kad je Simen završio,
te smo mu srdačno zahvalili.
Nakon slobodnog popodneva dobili smo jednu salu u hotelu samo za nas i našu razonodu.
Oko 19:00 Ana je održala zanimljivo predavanje o razlikama sefarda i askenaza; a onda je došao Simen i održao još jedno zaista zanimljivo predavanje o tuzlanskim jevrejima prije rata i posebno o Zvonimiru Papo koji je rođen u Tuzli a živi sada u Osjeku. Njega su spasili tuzlaci od Holokausta.
Napokon došla je i nedelja koja je izronila sa prekrasnim vremenom i toplim vremenom, a završila sa kijametom. U nedelju smo nastavili posao sa grobljem i djelomično ponavljali neke grobove, i naravno dokumentirali one koje su ostali. Začudo bili smo desetkovani jer su se dva para otrovali hranom i sjedili na "ćenifi" kompletnu proteklu noć. Vrijeme je prolazilo i za popisivanje je ostajalo sve manje i manje grobova. Pohvalio bih odaziv Tuzlanske omladine jer bez njih ne bismo uspjeli odraditi cijelo groblje. Ana je bila vrlo zadovoljna obavljenim poslom i preuzela dužnost da groblje naknadno poslika sa nekolicinom omladinaca.
Navečer u nedelju trebali smo ići na otvaranje rekonstrkcije
neolitskog naselja oko slanog jezera u Tuzli, ali oko 18 sati počeo je
pravi kijamet i vrlo obilna kiša pa je otvaranje odgođeno, a ja sam dobio
priliku prezentirati sažetak izložbe "Tjedan edukacije o Holokaustu"
koja govori o pet stolječa Riječkih Židova. Gledajući DVD
doživio sam prave ovacije i razdijelio DVDe svakoj općini po jedan. Nakon
toga imali smo završnu večeru i proslavu propračenu svirkom na gitari
Saše Kabilja.
Dan po dan došli smo do kraja. U ponedeljak ujutro nakon doručka krenuli smo busom prema Bjeljini. Nakon dolaska u Bjeljinu prošetali smo do po ulici koja se prije Holokausta zvala Jevrejska ulica do jevrejskog groblja. Provevši neko vrijeme na geoblju ugledali smo restoran iz kojeg su se širili zamamni mirisi koji su nas do njega privukli.
Jeli smo raznoliku hranu; svako kako voli i kakva mu paše. Poslije ručka krenuli smo prema malom autobusu za izlete. Vidjevši impozantan megalomanski spomenik na glavnom Bjeljinskom trgu zamolih Dubravku da se slika samnom; činilo se da je to jedva čekala i istog časa me povela prema spomeniku i naslonila svoju malu pametnu lijepu glavicu na moje rame i za sekund ili dva pjevali smo "prva je ljubav došla tiho nezvana sama i za sva vrenena skrila se tu negdje duboko u nama", držeći se za ruke otišli smo u autobus, a ostatak grupe bio je razdragan romantikom.
Bili smo na zadnjem sjedištu tog autobusa, tiho pričali i smijuckali se .....
Povratak u Tuzlu prošao je kao dahom i slijedio je bolni rastanak, koji je svima mrzak i neugodan. Rastanak od Dubravke za mene je bio težak. Dignuo sam je u visinu mog lica poljubili smo se i otišli svako na svoju stranu.
Ona je otišla sa prijateljicama po kutiju sa opremom za MENUHU u Rijeci, a Darija, Leon i ja otišli smo pripremiti stvari za put i donijeti ih u hol. Sa recepcije su pozvali taksi,....
Dragu Anu sam pozdravio jednim čvrstim muskim zagrljajem i sjeo u taxi. Taxi je ubrzo krenuo i dovezao nas do autobusnog kolodvora. Nism ni primjetili onako u nekoj vrsti transa kako ulazimo u bus i krećemo - nismo stigli baciti ni zadnji pogled po Tuzli.
Udaljavali smo se velikom brzinom, a ja sam utonuo u misli o malom andjelu Dubravki !
Zahvaljujem svim sudionicima, a posebno Tuzlanskim i Rijčkim, velika hvala Ani Lebl i Jasni Ćirič na svemu sto su uradile za nas,
Još jednom jedno veliko veliko hvala svima koji su sudjelovali u Tuzlanskoj
MENUHI !!