Ja sam David Glavas, imam osam godina i idem u Osnovnu skolu "Lauder-Lea Deutsch" u Zagrebu. Moja mama je Suzana Glavas. Moja baka, mama moje mame, zove se Biserka Stibilj ud. Glavas; moja prabaka, mama moje bake, zvala se Betika Weinberger ud. Stibilj; moja cukunbaka, baka moje bake, zvala se Hermina Graf ud. Weinberger. Da nije bilo Kate, Djure i Vinka Oruzeca, ja danas ne bih bio kod svoje najdraze mame i nikad ne bih upoznao svoju baku Bibu. Stoga cemo vam ja i moja mama ispricati pricu o tome kako su bracni par Kata i Djuro Oruzec, te Durin otac Vinko Oruzec, spasili moju baku, tada trogodisnju djevojcicu i njenu baku Herminu od progona i smrti kojima su zagrebacki Zidovi bili izlozeni u II svjetskom ratu.
Djuro i Kata imali su dvoje djece, Ivana i Stjepana. Stjepan je taj koji je 26. sijecnja 2005, preuzeo medalju "Pravedenici medu narodima" na svecanosti koja se odrzala u Gradskoj vijecnici u Zagrebu. Stjepan (Stef) je imao sedam godina kada su njegovi roditelji Djuro i Kata, u svojoj kuci u zaselku Gajisce kod zagrebackih Sesveta, na svom seoskom imanju, u maloj drvenoj kucici, na sjeniku, u polju i u obliznjoj sumi skrivali moju baku Bibu i njenu baku Herminu.
Hermina i Gustav Weinberger bili su bogati trgovci u Sesvetama kraj Zagreba, a imali su i gostionicu u koju je prije rata svracao veliki kajkavski pjesnik Dragutin Domjanic iz Zeline, bliski prijatelj Herminine najstarije kceri, lijecnice Drage Weinberger, kirurga-ortopeda i asistenta u bolnici "Sestara Milosrdnica" u Zagrebu. Draga Weinberger je 1943. premjestena u bolnicu u Zenici, gdje se lijecio sifilis; u Zenici je uhicena (prokazao ju je jedan djecak kao "Zidovku"), te odvedena u Jasenovac gdje je 1945. pogubljena.
U ducanu Hermine i Gustava Weinbergera bilo je prije rata svega, pa su stanovnici sa sela nerijetko kupovali zivezne namimice koje nisu mogli uvijek platiti novcem, a Hermina je za njih imala razumijevanja i rado im je izlazila ususret. Jedna od takvih "musterija" bila je i Kata Oruzec, koja bi joj se u nedostatku novaca oduzivala kravljim mlijekom, sirom i vrhnjem, i drugim domacim proizvodima. Kada su 1942. godine zivoti sesvetske obitelji Weinberger (Hermina je 1917. ostala udovica) vec bili prilicno ugrozeni, Betika (takoder mlada udovica) prikljucila se partizanima, povjerivsi trogodisnju Biserku baki Hermini. Vec tada se obitelj Oruzec pokazala na usluzi "Milostivi" (kako su Heminu zvali u Sesvetama).
Jos 1942. u kuci Weinberger svirao se klavir u predasima od zamracivanja i skrivanja u podrumu, zajedno s kucnim ljubimcern, velikim vucjakom Sipsijem. No, bjezalo se i prema Gajiscu, zajedno sa Sesvecanima, pred nacistickim bombardiranjima: I jednom je tako Biserku, dok su joj bile dvije i pol godine, jedan covjek, koji ju je nosio na ramenu, bacio u kukuruziste kod Oruzeca, te je zakrilio svojim tijelom, spasivsi je od bombe koja je pet metara od nje napravila dubok krater. Zvao se Slavek Poldrugac.
Kada je Hermina 7. srpnja 1943. dobila nalog da "za potrebe smjestaja Oruznicke postaje u Sesvetama, "odmah" isprazni sve prostorije na I. katu svoje kuce, "jer su izte potrebne za smjestaj oruznicke postaje", Betika i Hermina smatrale su da je najbolje potraziti utociste kod obitelji Oruzec. Prvi razlog za to bio je taj sto su Stjepanovi stricevi, braca Oruzec, po kojima nosi ime ulica u kojoj danas stanuju Stjepan Oruzec i njegova supruga Katica, koji su u ime pokojih Stjepanovih roditelja primili priznanje "pravednici medu narodima", bili u partizanima, gdje su za spas domovine izgubili zivote; drugi razlog taj sto je njihovo imanje bilo blizu sume i na strateski povoljnom polozaju s obzirom na prisutnost partizana.
Djuro, tada vec tesko bolestan od tuberkuloze i Kata, koja je prigrlila jos troje djece od Djurinih netom preminulih sestre i sogora, napunili su tako kucu djecom i rado su pomogli Hermini i njenoj unucici Biserki, ustupivsi im sobicu u dvorisnom dijelu drvene kucice, okrenutu prema velikom seoskom dvoristu. Namjestaj Weinbergerovih u jednoj je noci Djuro prevezao zapreznim kolima po Sesvetama, a masivni "spajscimer" od palisandra Djuro i Kata sakrili su u sjenik blizu kukuruzista, Djuro je umro 1943. te su o svemu nastavili brinuti Kata i njezin svekar Vinko, kojeg su djeca zvala "deda Vincek", A kako su Vincekovi unuci, djeca preminule kcerke, redom Katu zvali "Vujna", tako ju je zvala i mala Biserka, te je ona do kraja zivota za Betiku i Biserku, a i za malu Suzanu, bila i jednostavno ostala "Vujna".
Djecje igre kod Oruzeca bile su igre protkane oprezom i strahorn; mali Stjepan bio je zaduzen da pazi na trogodisnju Biserku. Stalno je osluskivao hoce li zasvirati sirena, ili ce se netko iz sela pojaviti i izreci zastrasujucu rijec "racija". Domobrani su znali da su Hermina i Biserka skrivene kod Oruzeca, ali nisu ih dirali. Kad su oni prolazili, mogli su se slobodno igrati, no ipak uvijek na straznjem dijelu dvorista. Kad bi prolazio "Gestapo", koji je mnogo puta usao u Oruzecovu kucu i pretrazio Oruzecov posjed, Hermina i mala Biserka bjezale bi u obliznju sumu, ako bi vremenske prilike to dopustale, ili bi ih Kata i Vinko sakrivali u sijeno, u stalu, a malu Bibu nerijetko u jasle ili u krusnu pec.
"Vujna je bila" - prica baka Biba unuku Davidu - "simpaticna i dobra dusa, koja nikakve razlike nije pravila medu djecom, dok je deda Vinko djeci pricao price na prigorskom, kako ce mene zatrpati u sijeno, kad bude trebalo, da me djeca ne nadju u igri skrivaca, ili jos bolje, u jasle, u krusnu pec, gdje ce mi biti toplo i da se ne micem dok me 'djeca ne pronadju', da bi me postedio straha. Sve je znao pretvoriti u igru, u bajku, u smijeh. .. na tom seoskom imanju u kojem smo se igrali medu mnostvom gusaka, pataka, kokosi, svinja, konja i krava... ".
Biserkina majka Betika dosla bi nakratko obici kcerku i majku kod Oruzeca i ubrzo zatim odlazila s partizanima; ispustala je Nijemcima iz auta benzin u kanistere i nosila ga partizanima na Ivanju Reku; krala bi secer, brasno i sol Nijemcima iz podruma roditeljske kuce iz koje su bili protjerani i tako opet pomagala partizanima, "noseci glavu u torbi", kako zna reci baka Biba.
U zimi od '44 na '45 svi su bili strasno gladni, ratna godina opustosila je polja, nije bilo uroda; za Bozic su jeli veliku zdjelu zganaca s masti jer krave nisu imale mlijeka, a te zgance je deda Vincek nazvao "zganci na papagujc". Baka Biba jos ni danas ne zna sto to znaci; zna samo da ljudska plemenitost i dobrota pocivaju u dobrim djelima i da ljudi zive onoliko dugo koliko se dugo cuva sjecanje i uspomena na njih.
Deda Vincek umro je 1961. godine.
Kata Oruzec preminula je 1974. u dobi od 62 godine. Moja mama Suzana "Vujnu" je pamtila kao staricu u crnini, a danas kaze: "Bila je jos tako mlada..."
Sa Scepanom i Katicom Oruzec te sa Biserkom Glavas
razgovarali i tekst napisali Suzana i David Glavas