Sukot

(Izbor teksta iz M. Mihailovic, Praznicni obicaji jugoslovenskih Jevreja, katalog izlozbe, JIM, Beograd, 1986, str. 40, 43-45)

Sukot je praznik senica - koliba, praznik satora i praznik radosti. Slavi se osam ili devet dana, a pocinje uoci petnaestog tisrija. Medu jugoslovenskim Jevrejima Sukot se veselo proslavljao i dugo pamtio. Postoji nekoliko pisanih secanja o praznovanju Sukota u Makedoniji. Nisim Alba se seca svog rodnog Bitolja: "Sve jevrejske porodice koje su imale dvoriste redovno su pravile Suka u obliku kucice oblozene i pokrivene trskom i ukrasene na ulazu zutim cvecem. Svaka sinagoga je takode pravila Suka. I za Sukot su se pripremala specijalna jela i obavezno cuvene Ruskitas di Sukot koje su bile sa susamom premazane. Za Sukot se jelo i sedelo u Suka."

Mara Petrovic-Kalderon kazuje o praznovanju u Skoplju: "Secam se jedne godine kako smo bucno i veselo praznovali praznik Sukot - praznik koliba... Svi smo u tome ucestvovali. Specijalno je bilo interesantno kicenje kolibe. Suka se kitila prvo zelenilom spolja pa cvecem, a iznutra se ulepsavala najlepsim rucnim radovima. Zidovi su bili oblozeni tepisima. Tu smo osam dana i veceravali i rucavali a deca su smela i preko dana da se tu igraju..."

O tome kako je to izgledalo u Sarajevu, pise I. Papo: "Sukot je bio blagdan sjenica, pa smo, dok je djed Jesef Hajim Kampos bio ziv, redovno isli k njemu u Suka, za koju je on licno dobavio borove grane sa Trebevica. Konstrukcija je bila od letava, u sredini veliki stol sa minderima unaokolo, obavezno je visilo kandilo."

U velikim gradovima kao sto su Beograd ili Zagreb kolibe su se retko pravile, jer se stanovalo u stanovima, nije bilo basti pa ni prostora za Suka. Zato su velike kolibe pravljene u dvoristima sinagoga i ko je zeleo mogao je tamo da ode.

Kao konstrukcija za Suka sluzile su obicno letve, a krov bi se pravio od granja, kukuruzovine, trske. Ukrasavale su se lisnatim granjem, palmovim liscem, lozom, cvecem, vocem, i narocito grozdem. Ko nije imao granja, pravio je Suka od starih cebadi, ponjava ili starih dzakova. Iznutra su se ukrasavale platnenim carsavima i rucnim radovima.

 * * * 

Sukkot is a happy time. In fact, it's so happy that the Torah says it is! 
It's called Zman Simchateynu (the time of our happiness). But it's even more then that. The Torah COMMANDS us to be happy. So what's all this happiness for? You have to eat in a shack and shake a fruit, palm branches, and leaves. Why should we be happy, and why should we be COMMANDED to be happy?

Part of the answer lies in the reasons for what we do, and what they
 symbolize. The Sukkah needs to be made so that it's temporary in nature,
 to symbolize the way it was in the desert when the Jews left Egypt. But
 it also symbolizes the way it is in this world! We're living in a
 temporary world, with weak walls, a leaky ceiling, and decorations. And
 that's exactly what's supposed to make us so happy! That leaky ceiling
 is the connection we have with the REAL reality  (heaven/G-d), and it's
 the light from above that reflects from the decorations onto the walls,
 shining on everything. This Sukkot, we should look around us and think
 about all the temporary decorations in our lives, and how we can
 increase the number of permanent decorations we prepare! Especially
 right after Yom Kippur, when we (hopefully) committed to some sort of
 spiritual improvement, Sukkot is the perfect opportunity to exercise it.
 Whether we promised to give more charity, or even to just give charity
 with a smile. Whether it was to learn one Jewish law every day, or to
 perform one. The point of Sukkot is for us to be able to DO something
 right to start our year, to do it proudly and happily, and with flying
 colors, decorations and enthusiasm!
   

S U K O T    U   I Z R A E L U  

 pise Mirjam Aviezer   

Izraelci vole da  putuju, te je svaki praznik prilika za putovanje  pa makar i krace. Zanimljiv je podatak da je ovog ljeta 1.7oo.ooo Izraelaca bilo u inostranstvu, od toga 25.ooo na Sinaju. Za Sukot , kad smo imali samo 7 dana birana su mjesta u blizini kao Grcka, Turska, Hrvatska, Slovenija, Spanija, Portugal. Za one koji su odlucili da ostanu kod kuce praznik je poceo tragicno; teroristickim napadom u restoranu" Maksim". Posto je taj napad drukciji od svih dosadasnjih opisacu ga. Bila je subota, dva dana prije Jom kipura. Vecina restorana su subotom zatvoreni pa je stoga "Maksim" restoran -koji je u vlasnistvu jednog Arapa izraelskog drzavljana i jednog Izraelca,-uvjek dupkom pun. To je jako popularan lokal narocito za futbalere i njihove navijace, no te subote nije bilo utakmice te su gosti bili porodice sa djecom i unucima. Svi su bili jako zauzeti brojnim gostima te mozda radi toga nisu cuvari na ulazu  skrenuli paznju na  mladu, moderno obucenu, elegantnu zenu sa intelektualnim izgledom koja nije imala nikakav prtljag niti sumljivu odjecu. Usla je u restoran, kao svi ostali gosti, sjela za sto, porucila jelo, platila i na putu ka izlazu stala je za trenutak usred restorana ; odjednom zacuo se  bum i ceo je prostor buknuo od jake eksplozije. Dve kompletne porodice od bake do unucadi, vlasnik restorana-Arapin, cuvar na vratima i naravno zena terorist, advokat iz grada Zenin. 21 mrtvih i preko 3o tesko ranjenih od kojih su neki kasnije umrli. Tuga i zalost zavladala je zemljom. Vec smo mislili da ce ove godine Sukot proci u zalovanju, jadikovanju i pogrebima, ali to  nije bilo tako.

Mi znamo da prelazimo  do tuge na veselje. Tako je to na Jom hazikaron l"halalej Cahal (Dan sjecanja na borce izraelske vojske) kad ceo dan provodimo na vojnim grobljima i komemorativnim svecanostima, a vec uvece pocinje ples, pjesma i  vatrometi obelezavajuci Jom Haacmaut. Tako je bilo i ovog sukota. Obrisali smo suze i odlucili da  slavimo. Bilo je bezbroj mogucnosti; sukot je period festivala i raznih kulturnih manifestacija i to: Medjunarodni festival filma u Haifi,Tradicionalni festival ,savremenog teatra u Ako, Festival poezije u Jerusalemu, i Festival klasicne muzike za djecu u Jafo. Gradovi i mjesta u kojima postoje cetvrti za umjetnike kao Cfat,Ein Hod, Jamin Mose u Jerusalemu te svi muzeji bili su otvoreni ,ulaz je bio besplatan i posjetioci su mogli da sede sa umjetnicima uz casicu razgovora. Pod naslovom "Hilulim hag hajajin"(Festival vina) odrzan je u Rison Lezionu(kraj Tel Aviva) festival vina uz p jesmu. Izraelci ne piju  vino te su svi trazili sokove i mineralnu vodu, no posto je Rison poznat po vinu, nazvali su i tako taj festival na kojem su nastupili svi popularni pjevaci kao Joram Gaon, Rita,Boaz Saraabi. Ilanit, Si Heiman, Gidi Gov pa cak i legendarna, vec zaboravljena Sosana Damari. Za djecu bilo je mnogo smijeha uz igru i mnogo digitalnih gimika. 

U Givatajimu, mojem gradu, bio je p oznati festival "Mesaprej sipurim"( Pricam pricu) za odrasle. Tu su uzeli ucesca licnosti iz historije Izraela i licnosti iz javnog zivota u vrlo originalnim programima  kao: "Historija se ponavlja", "Price spijuna" gdje smo po prviputa i vidjeli tajne spijune Mosada koji su otkrili poneku dosada nepoznatu tajnu "Tankisti su ispleli historiju" borci Jom Kipurskog rata pricali su o dogadjajima  koji su do sada bili prikriveni; bilo je i humoristickih veceri kao "Mama je samo jedna" gdje se pricalo o mami pPoljakinji vis a vi mame iz Iraka "Hipohondri pricaju" "Price iz spavace sobe" , vrlo uspjesne  i vrlo posjecene  bole su etnicke veceri gdje su uz jela raznih naroda pricali price iz Iraka, Persije, Maroka, Grcke, Turske, Argentine...to su tzv."Hafla" i jos mnogo drugih kao:"Price iz malog Tel-Aviva","Ne budi urora" "Mistika ili fantazija" "Price na ladino" i jos. 

Za djecu odrzani su posebni festivali na mnogim mjestima gdje su nastupali njihovi omiljeni glumci iz djecjih emisija. U Holonu odrzan je poseban festival za djecu pod nazivom "Muzicke price" gdje su glazbenici Izraelske filharmonije tumacili poznata klasicna djela, u Ejn Hodu umjetnici su organizovali tzv work-shops za male umjetnike koji su po prviputa drzali u ruci kist i paletu, a tamo je odrzan i mali historijski festival gdje su nastupile licnosti koje su splele historiju pod naslovom "Djeca dobivaju domovinu". Sem toga bio je hepening biciklista u starom Tel-Avivu,  pjevanje na travi (sira bacibur ) u parkovima, gdje bi dosla cela porodica sa malom djecom i cak sa psima i uz tekst na velikom ekranu i uz pomoc  poznatog  pjevaca narodne muzike, pjevali bi svi.   Uz sve to u svakom je dvoristi, na svakoj terasi ili balkonu postavljena je suka u kojoj bi sedjeli 7 dana, i oni pobozni medju nama pjevali bi "I veseli se na praznik svoj i ti i sin tvoj i kci tvoja...sedam dana praznuj praznik..i budi veseo (5 knjiga Mojsije 16/14,15).